ONE WEEK | Jimin

XVI • Sabotaža

"You can be the moon and still be jealous of the stars."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Jimin je cijelo popodne manje više proveo čameći u svojoj sobi dok sam ja pospremala dnevni boravak i kuhinju. Nije bilo baš puno posla pa sam brzo završila. Dosađivala sam se još dobrih sat vremena kad sam napokon odlučila otići do Jimina.
Uspinjući se stepenicama pokušavala sam dokučiti što ga je to toliko ranije uznemirilo. Zar jedan poziv može izazvati toliku reakciju?
Kad sam stigla do vrha, zastala sam ispred vrata. Duboko sam uzdahnula i pokucala. Iz sobe čuo se mamuran:

"Naprijed."

Provirila sam i vidjela kako Jimin leži razvaljen na krevetu i gleda televiziju.

"Hej, uhm, smijem li ući?"

"Da, naravno.", rekao je i uspravio se u sjedeći položaj, napokon obračajući pažnju na mene.

Polako sam mu prišla i sjela na krevet do njega. Duboko sam uzdahnula, ali čim sam otvorila usta, podigao je kažiprst i prekinuo me:

"Prije nego što išta kažeš, želio bih ti se ispričati za ranije... Malo sam pretjerao...", spustio je pogled na bijelu posteljinu koja je prekrivala krevet. "Stvarno nije bilo fer od mene."

"Ooh... ma sve je okej.", iznenadila sam se jer ovo totalno nisam očekivala. Potapšala sam ga po ramenu te nastavila:

"Samo, da te pitam... što ti toliko smeta kod njega? Da istina, najbolji mi je prijatelj, pa, barem je bio, ali zašto? Zašto tako?"

"Uhm, ma ne znam... Bilo nam je tako lijepo ranije... sve dok se njegova slika nije pojavila na tvom mobitelu! Sve je upropastio!", rekao je lagano povišenim tonom. "I onda sam se jednostavno morao maknuti od svega toga, da te ne povrijedim ili tako nešto..."

"Bože, zašto to misliš? Pa ti ni da hoćeš me ne možeš povrijediti! Kako mi, molim te, jedan mali slijezov kolačić, kao što si ti, može ikako nauditi?", odgovorila sam mu vedrim tonom i lagano ga uštipnula za obraz.

"Hajde, nemoj se više brinuti oko toga, Alex i ja smo završena priča."

"Sigurno?", upitao me nesigurno.

"Da! Apsolutno! Nego... Jesi li gladan? Idemo napraviti palačinke za večeru!"

"Uhh, može, to bi bilo sjajno!", konačno se razvedrio.

Dignuli smo se s kreveta i krenuli prema vratima. Čim sam uhvatila kvaku, začula sam svoje ime iza sebe.

"Da?"

Jimin je stajao ne tako daleko od mene, no ipak na pristojnoj distanci. Prilazio mi je s onim već poznatim izrazom lica.

Opet? Zar stvarno?

"Oh, ne, nećeš ovaj put...", prijetila sam mu nasmijano, no on, naravno, to upozorenje nije ni doživio.

Prije nego što sam se sam se uopće snašla, njegove ruke bile su ovijene oko moga struka, a lice jednostavno preblizu moga.

"Park Jimin, ako me samo-", nisam stigla ni završiti rečenicu, a njegove ružičaste usne već su susrele moje.

Bio je to vrlo brzi, ali preslatki poljubac. Kad se odmaknuo, upitao me zavodljivim tonom:

"Opraštaš mi?"

"A tko tebi ne bi oprostio?"

Prebacila sam mu ruku oko vrata i tako zagrljeni izašli iz sobe te se stepenicama spustili do kuhinje. Pripremili smo brašno, jaja, mlijeko i sve ostalo što nam je bilo potrebno kako bi napravili najbolje palačinke na svijetu. Kad smo zamješali smjesu, Jimin ih je počeo peći, a ja sam ih gotove ukrašavala i premazivala Nutellom - pravi timski rad.

Ovoga sam puta ja birala film koji ćemo gledati pa sam se odlučila za jedan romantični. Sjeli smo na kauč u dnevnom boravku i uživali u najukusnijoj večeri do sada. Naslonila sam se na Jimina i tako zagrljeni proveli ostatak filma koji je svake sekunde postajao sve sladunjaviji.

"Trebali bismo i mi tako...", prokomentirao je kad se jedan zaljubljeni par upravo poljubio sjedeći u velikom panoramskom vrtuljku sa pogledom na more.

"Mhmm.", pogledala sam ga i sarkastično zakolutala očima.

"Zašto ne?", upitao me prividno zbunjeno.

"Zašto da?", ah, morala sam ga malo zadirkivati.

"Pa jer si mi draga?!", rekao je i pogladio me po kosi.

Nasmijala sam mu se i nastavila:

"Postoji jedan zabavni park... Ali nije baš blizu."

"Nema veze, sutra idemo!", bio je radostan kao neko malo dijete.

"Okej, znači imamo plan za sutra!"

Cijelu večer proveli smo smijući i zadirkivajući se. Film je bio zaista dobar pa je vladala odlična atmosfera iako je stvarno bilo kasno. Bili smo budni do dva ujutro pa sam mu konačno rekla:

"Kasno je... Trebali bi poći u krevet."

"Da može, moram samo još nešto provjeriti.", rekao je uključivajući kompjuter koji se nalazio u kutu sobe.

"Okej, kad završiš samo ga ugasi... Ja idem gore."

"Laku noć, ljepotice."

"Jesi li ti to upravo-? Ah, nema veze.", odmahnula sam rukom, okrenula se i nasmijano nastavila prema sobi. "Laku noć i tebi!"

Čim sam zatvorila vrata, potrčala sam se prema krevetu i bacila na njega. Zagrlila sam svog plišanca i zatvorila oči nadajući se da ću sanjati Jimina.

Za to vrijeme, Jimin je obavio sve što je trebao i taman kad je krenuo prema sobi, primijetio je da mi se mobitel, koji se nalazio na stoliću, uključio. Bio je radoznao pa je odlučio samo škicnuti što je. Ali, kad je vidio čija je poruka stigla, naglo ga je uzeo i počeo buljiti u ekran jer nije mogao povjerovati u to.

"Taj mali gad!", rekao je ispod glasa.

Da, bio je to Alex... ponovno! Jimin je počeo čitati:

Alex
Hej, oprosti što ti pišem ovako kasno... samo sam ti se želio ispričati zbog onog ranije, ali kad jednostavno ne mogu podnijeti to što si više s njim nego samnom... Možemo li se sutra naći u parku pa da ti sve objasnim? Ly

Jimin je kopirao poruku i preveo ju uz pomoć Google prevoditelja te koliko toliko shvatio o čemu je riječ. No, ono što ga je najviše razljutilo je ono ly na kraju poruke.
Odlučio mu je odgovoriti pa mu je napisao da se sutra u 9h nađu u tom parku koji se nalazio na kraju moje ulice.

Tako bijesan otišao je u svoju sobu i glasno zalupio vratima - toliko glasno da sam se čak i ja probudila. No, nisam to baš primila k srcu te samo ponovno zaklopila pospane oči, ne sluteći što će se sve sutra dogoditi.