ONE WEEK | Jimin

XXIII • Pakt

"You can't make a good deal with a bad person."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

~ 4 sata ranije ~

"Jesu li dobro? Gdje ih vodite? Molim vas, recite mi nešto!", moja je mama panično zapitkivala liječnike koji su na krevetima vozili mene i Jimina prema operacijskoj sali.

Doktori su šutjeli i ubrzano nastavili svojim putem, dok je ona i dalje kaskala za njima, ne odustajući od svoje kćeri i njezinog prijatelja.

"Gospođo, za sada vam ništa ne mogu reći, odite sjesti u čekaonicu.", grubo joj je odbrusila jedna medicinska sestra i zatvorila joj vrata pred nosom.

Nije joj preostalo ništa drugo nego da se okrene i otiđe do Alexa koji je zabrinuto sjedio na jednoj od mnoštva stolica postavljenih uza zid, nervozno lupkajući nogama o pod.

"I što kažu? Molim vas, recite mi da je sve u redu!", naglo se ustao čim je ugledao moju mamu.

"Ni oni ne znaju ništa...", odgovorila mu je zabrinutim tonom.

Pogledala je na sat koji je pokazivao 3.36h ujutro. Bilo je tako kasno. Oči su joj se počele sklapati, no Alex je odlučio da bi ipak bilo najbolje da zajedno ostanu budni, za slučaj da im itko išta dojavi.

Pričali su o svemu i svačemu, samo da ubiju to sporo prolazeće vrijeme. Minute su se protegle u sate, a oni su i dalje čekali u polusnu, jedva gledajući. Napokon, jedan je liječnik došao do njih i upitao za nekakve podatke. Osim toga, rekao im je da smo sad sasvim u redu te im objasnio kako su mi iz koljena izvadili veliki komad stakla, sterilizirali ranu i zašili ju. Jiminu su za to vrijeme očistili ne tako duboku posjekotinu na čelu i stavili mu zavoj.

"Onesvjestio se jer je najvjerojatnije prejako udario glavom u volan što je uzrokovalo blagi potres mozga.", rekao je očito misleći na Jimina. "Za sada su oboje stabilni, no bolje da noć provedu ovdje pa ćemo ih pustiti sutra popodne, čak i ranije ako sve bude bilo u redu."

Zahvalili su mu se, a Alex je čvrsto odlučio da će ostati s nama pa da se moja mama ipak može i malo odmoriti, sutra mora na posao.

Liječnik mu je pokazao put do sobe u kojoj smo se nalazili i nastavio svojim putem, usput želeći sreću Alexu.

Otvorio je vrata te se pred njim pojavila prostrana slabo osvjetljena prostorija. Prvo što mu je upalo u oko bio je visoki crni prozor, a zatim je primjetio dva vodoravno postavljena kreveta na kojima smo nepomično ležali. Žućkasta svjetlost obasjavala nam je ozbiljna lica - još uvijek smo bili u nesvijesti.

Soba je, sve u svemu, ostavljala doista jeziv dojam, a jedino što je narušavalo grobnu tišinu koja je vladala bilo je Alexovo ubrzano i isprekidano disanje.

Polako nam se primaknuo i sjeo na obližnju stolicu koja se nalazila do stolića s vazom cvijeća. Nervozno je sjedio pitajući se što bi mogao raditi. Nešto da odvrati misli. Zamišljeno je buljio u šarene latice, osluškujući buku automobila koja je dolazila izvana.

Nakon dobrih 20 minuta čuo je nekakvo komešanje i mrmljanje koje je dopiralo iz smjera Jiminova kreveta. Polako je podigao pogled i vidio kako Jimin uspravno sjedi, rukom prolazeći preko bijelog zavoja zamotanog mu oko glave.

Srce mu je najednom brže zakucalo, pitao se treba li mu išta reći? Dati do znanja da je tu?

No, ipak, Jimin je bio taj koji je prvi primijetio drugog te ga pozdravio s tremom u glasu:

"H-hej!", apsolutno nije očekivao da će prva osoba koju će ugledati nakon buđenja biti Alex.

Prisjetio se njihovog posljednjeg susreta pa ga je, činilo se, bilo sram pogledati dečka kojem je umalo izbio oko. Spustio je pogled i čekao da Alex nastavi.

"Oh, hej...", pokušao je zvučati što je samouvjerenije moguće, no to mu baš i nije uspijevalo. Očito se nekakav sličan film izvrtio i kroz njegovu glavu.

Odlučio mu je prići bliže. Polako hodajući, razmišljao je kako bi nekako mogao započeti razgovor među njima.

"J-jesi li dobro?"

"Da...", slagao mu je Jimin, glava ga je užasno boljela.

Bacio je pogled u stranu i primijetio mene kako mirno odmaram u krevetu. U isto je vrijeme i umro od brige i osjetio neko veliko olakšanje.

"Što su rekli? Kako je?", upitao ga je zabrinuto.

"Ma izvukli su joj ono iz koljena pa bi sad sve trebalo biti okej.", odvratio mu je Alex, prevrčući kemijsku među prstima koju je pronašao na stolu.

"Molim? Što iz koljena?"

"Staklo, komad stakla točnije. Zabio joj se kad je pokušala izaći iz auta..."

Jimin nije ništa rekao. Prestravljeno je buljio u Alexa, tek sad shvaćajući koliko je ova situacija zapravo ozbiljna.

Nekoliko su sekundi proveli u tišini. Činile su se kao vječnost kad je Jimin najednom progovorio:

"Uhm, što se tiče onog ranijeg... mislim da bi tu našu glupu svađu mogli ostaviti sa strane? Barem za sad?", upitao ga je Jimin nadajući se da će dobiti pozitivan odgovor. "Zbog nje..."

"Ne!", odvratio mu je ozbiljnim tonom, mršteći se. "Ali, možemo sklopiti pakt, dogovor, nazovi to kako god želiš.", u Alexovom glasu čulo se nekakvo podmuklo zadovoljstvo.

Točno je znao što radi.

"Ti? Pakt? Sa mnom?", Jimin je bio potpuno zbunjen, no odjednom je njegovo žućkasto lice promjenilo boju u jarko crvenu. "Nema šanse! Što sinti umišljaš?!"

"Okej, ako tako želiš... Što se mene tiče, možemo ostati na ovome.", prekrižio je ruke na prsima i naslonio se na krevet.

U Jiminovoj glavi vladao je toliki nered. Znao je da Alex nešto smjera, inače ne bi ni predložio takvo što. Pogledao je u mene i duboko uzdahnuo:

"Dobro, što želiš?", upitao je Alexa preko volje, ne gledajući ga u oči.

Na njegovom se licu pojavio zlobni smiješak. Ponosno je podigao bradu i rekao zapovjednim tonom:

"Želim da se makneš od nje."

"Ohh, tako znači? Pa ne bi išlo.", prekinuo ga je Jimin u startu, ne želeći ni znati što bi dobio za uzvrat jer je znao da mene ništa nije moglo zamijeniti.

Širom otvorio oči, ne vjerujući u ovo što je upravo čuo. Mislio je da mu treba novac ili tako nešto, ali ovo? Iskreno, nije se želio ni petljati u Alexove mutne poslove, a zadnje što mu je trebalo bilo je to da se još i udalji od mene.

Odustao je od njegove ponude, iako nije mogao podnijeti to da će se od sad konstantno vrtjeti oko mene.

Taj dečko baš ima petlje, ha? Kako li je samo dvoličan... Pred njom nabaci laskav osmijeh i ona padne na to dok se prema ostalima ponaša kao idiot. Zašto ga ne može vidjeti mojim očima? mislio je u sebi.

Legnuo se natrag na jastuk, ne želeći više niti pogledati Alexa. Duboko je disao, a glava ga je i dalje užasno boljela. Stisnuo je zube i zatvorio oči, nadajući se da će ga ova bol koju osjeća brzo proći. A nije bila samo tjelesna...

Za to je vrijeme Alex dovukao stolicu do mog kreveta i ležerno sjeo na nju. Naslonio je laktove na rub kreveta i tako me promatrao neko vrijeme.

Mirno sam ležala, ne osjećajući ni prve tople zrake izlazećeg sunca koje su nježno milovale moje obraze. Na blijedom ozbiljnom licu isticale su mi se tamne obrve dok su mi usne boje ruže lagano odvojene.

Primio me za hladnu ruku i spustio glavu razmišljajući o našim zajedničkim uspomenama... Zar je baš moralo doći do ovoga? Zaokupljen mislima, odlutao je negdje u zemlju snova, nadajući se da će me negdje susresti u njoj.