ONE WEEK | Jimin

XVIII • Pizza?

"Food is the ingredient that binds us together."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

"ŠTO SI TO UČINIO?", nisam mogla vjerovati u ovo što mi je upravo ispričao. Nervozno sam hodala gore-dolje dnevnim boravkom s rukama prekriženim na prsima. "Ali zašto?"

Jimin nije ništa rekao - samo je spustio pogled i tupo se zagledao u neku točku na podu. I dalje je držao oblog na usnici.

"A tek Alex?", nastavila sam bijesno. "Pa ne mogu vjerovati da ste se potukli zbog-"

"TEBE, da.", progovorio je i dalje buljeći u prazno.

"Vi niste normalni! Zar se tako rješavaju stvari? Nasiljem?"

"On je prvi počeo! Ja sam samo došao razgovarati s njim...", branio se Jimin.

"O da? A tko je tebi dao za pravo da prčkaš po mom mobitelu? Znači to si jučer trebao obaviti?"

"Ne, ja-"

"Nemoj ti meni ne, dobro znaš što si učinio. Zaslužuješ tu natečenu usnicu u potpunosti!"

"Ja zaslužujem? A on? Nemoj mi reći da si stala na njegovu stranu!?", rekao je povišenim tonom ustajući se s kauča.

"Nisam ja na ničijoj strani! On zaslužuje još duplo!", zastala sam da dođem do zraka. "Svejedno, oboje ste jednako krivi i... ponašate se kao djeca! Ne znam tko je ljubomorniji od vas dvoje!"

"Ma nemoj, a tko je uzrok te naše ljubomore?", rekao je nervozno i stisnuo šake.

"Oh, znači sad sam ja za sve kriva? Ma znaš što, zaboravi, samo me pusti na miru...", otresla sam se na njega i krenula prema sobi kad sam na svom zapešću osjetila topli Jiminov dlan.

"Čekaj, molim te..."

"NE! Dosta! Samo se skulirajte više!", uzrujano sam otrgnula ruku iz njegovog stiska i otrčala uz stepenice.

Glasno sam zalupila vratima svoje sobe i otišla sjesti na krevet. Prislonila sam ruke na lice skrivajući krupne suze koje su mi počele kliziti niz obraze. Legla sam se na krevet, zagrlila jastuk koji mi je bio najbolji prijatelj u takvim trenucima i plakala... i plakala.

Za to vrijeme Jimin je natrag sjeo na kauč i preispitivao to što je učinio... Pa zar je toliko pogriješio? Nalaktio se na koljena i prekrio lice rukama. Duboko je uzdahnuo i šapnuo:

"Ova srijeda je tako predivno započela..."

Prošlo je već 13h i Jimin je odlučio vidjeti što se događa samnom s obzirom da sam već tri sata bila zatvorena gore u sobi. No, prije toga, dosjetio se jedne odlične ideje. Nazvao je obližnju pizzeriu i naručio jumbo pizzu.

Kad je stigla na vrata, platio ju je i, ovako toplu, stavio na tanjure. Uzeo je nešto za piće te se tako punih ruku zaputio prema mojoj sobi. Zastao je i prislonio uho na vrata kako bi čuo dišem li uopće. Kada je napokon pokucao, digla sam glavu s jastuka natopljenog suzama i bez razmišljanja poviknula:

"Odlazi!"

Jimin se, najvjerojatnije iznenađen mojom reakcijom, prenuo i maknuo ruku s kvake. No, nedugo zatim rekao je nježnim glasom:

"Hej, imam pizzu... Želiš li malo?"

Sad sam ja ostala zatečena... Kako li se samo sjetio?

"Mhmm", rekla sam tiho i rukavom protrljala oči.

Jimin je to shvatio kao dopuštenje za ulazak te je polako otvorio vrata. Vidio me da sjedim na krevetu, sva crvena i podbuhla od suza.

"O moj presveti bože!", rekao je ne vjerujući u ovaj prizor koji vidi.

Odložio je tanjure i sok na stolić i sjeo do mene. Nisam ga htjela ni pogledati, nije bio vrijedan toga... Sve što sam mogla osjetiti je nekakav neobičan bijes, ali ipak i olakšanje. Osjećaji su mi bili toliko pomiješani da je to nevjerojatno.

"Hej, uhm...", tiho je počeo. "Stvarno mi je žao... pa, zbog svega..."

"Kako ti je usnica?", upitala sam ga ozbiljno, totalno ignorirajući njegovu ispriku.

"Uhm, malo boli, ali proći će... A tvoje srce?"

"I to će proći... nego, što je s onom pizzom?", upitala sam ga pokazujući na stol.

"Oh, da!", ustao se i donio nam tanjure koje smo stavili u krilo. Bila sam jako gladna, ipak od jutra nisam ništa ni okusila.

Jeli smo tako u tišini i kad smo bili pri kraju, najednom sam progovorila:

"Jesi li još uvijek za onaj zabavni park večeras?"

Jimin se zagrcnuo pijući sok i počeo glasno kašljati. Tapšala sam ga po leđima i kad je napokon došao do zraka, jedva je izustio:

"Ti to ozbiljno? Nakon svega što sam-?"

"Da...", prekinula sam ga i teško dišući nastavila: "Uhh, oprosti za ranije, stvarno sam pretjerala... I da budem iskrena, i ja bi se tako najvjerojatnije ponijela...", pogledala sam ga i vidjela njegovo ozareno lice, što je mene odmah potaklo na smijeh.

"Što ti je?", upitala sam ga zbunjeno, ali vedro.

"Ništa... samo mi je drago vidjeti te nasmijanu."

Lagano sam ga podbola laktom crveneći se, a on me obgrlio rukom u topao i nježan zagrljaj i poljubio u čelo.

"Za oproštenje, častit ću te kokicama večeras.", rekao je.

"Dogovoreno.", namignula sam mu.