ONE WEEK | Jimin

XI • Pod zvijezdama

"If stars were kisses, I would give you a whole sky."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Cijelo popodne proveli smo ležeći na krevetu. Umirali smo od smijeha gledajući urnebesne videe na YouTubeu i pričali o raznim stvarima. Stvarno nema toga što si nismo ispričali. Jimin mi je objašnjavao kako je u Koreji puno drukčije, sva ta kultura i običaji, način života jako se razlikovo od njihove. Rekao je da mu ponekad stvarno nedostaje dom, pogotovo kad je na turnejama i slično.

"Nedostaje li ti Busan sada?", upitala sam ga pomalo ražalošćena.

Kad je primijetio moj tužan izraz lica, približio mi se, lagano položio ruku na moj užareni obraz i tiho rekao:

"Kako mi može nedostajati kada si ti ovdje?

Odjednom mi je izbio osmijeh na lice, nos mi je pocrvenio, ali sada sam svejedno bila nekako sretnija.

"Tako je već bolje!", rekao je i namignuo mi.

"Hh, hej što ćemo za večeru? Ili nisi toliko gladan?", upitala sam ga tonom kojim me mama pita želim li štogod za jelo.

"Ma samo ti to prepusti meni...", pogledao je na sat i rekao: "Sad je 21.48h. U 23h dođi iza u dvorište, može?"

Isprva sam bila malo sumnjičava - što li sad sprema? No, na kraju sam sa velikim osmjehom pristala.

"Ključno je da se ne spuštaš s ovog kata, okej? Inače, to neće biti to.", nadodao je.

"Da, da može, nema problema."

"Okej, vidimo se onda za sat vremena", prislonio je ruku na usne i poslao mi zračni poljubac te zatvorio vrata.

Bacila sam se natrag na krevet i počela razmišljati o tome što bi to iznenađenje moglo biti. Da je netko bio pored mene u tom trenutku, mislim da bi mogao čuti kako mi se kotačići okreću u glavi.

Osim toga, upravo sam shvatila kakva sam sretnica - koliko bi djevojaka iz cijelog svijeta sad htjelo biti na mome mjestu... Što bi sve učinile da budu blizu Jimina? Što ako ja to ne cijenim dovoljno?

Grleći jastuk, ležala sam na leđima i gledala u strop. Ovoga puta, razbijala sam glavu mislima o mojim osjećajima prema Jiminu. Stvarno mi je jako drag... Drag mi je kao što mi nitko do sada nije bio. Je li to zbog toga što mi je bias od prvoga dana? Ili ipak ima nečeg drugog u pozadini?

Znam da je stvarno čudno to da se nekom odjednom počne sviđati najpoznatiji pjevač kpop svijeta, ali ne znam... Ne mogu to objasniti... Kao da postoji neka tanka svilena nit koja nas međusobno povezuje, kao da se oduvijek poznajemo. Kad mi je blizu, osjećam kako mi leptirići divljaju u trbuhu, oči blistaju, a osmijeh ne silazi s lica.

Tipična zaljubljenost.

S druge strane, što on misli o meni? Što ako je samo drag samo onako, bez razloga? Eleonora je rekla da mu se kao sviđam, ali što ako to u stvarnosti nije tako? Cijelo mi je vrijeme u ušima odzvanjalo ono jer si ti ovdje ali zašto mi onda ipak ništa ne govori? Tolika me pitanja muče...

Začudila sam se kad sam shvatila koliko je vremena zapravo prošlo od Jiminova odlaska. Na kraju sam se morala požuriti i na brzinu srediti - obukla sam udobnu majicu dugih rukava i tajice te u 22.58h izašla iz kuće.

Vani je bilo poprilično hladno za jednu proljetnu noć. Puhao je lagani povjetarac pa sam prekrižila ruke na prsima i stisnula se. Hodajući prema dogovorenom mjestu, hvatala me neka nervoza. Nikad nisam bila u tolikoj nedoumici... Što li je to Jimin pripremio?

Na tamnoj travi bila je prostrta svjetlo plava deka s mnoštvo mekih malih jastuka, okružena plamenovima koji su dolazili s tinjajućih svjećica. Sa strane nalazila se velika posuda puna slatkiša i kolačića te boca Coca-cole s dvije otmjene čaše. Sve je izgledalo tako slatko i udobno, jednostavno savršeno. No ipak najsavršeniji je ovdje bio Jiminie. Stajao je nasmijan do dekice s ružom u ruci.

"O moj bože!", tiho sam rekla i rukama prekrila usta.

"Nollam!", uzviknuo je, što bi značilo iznenađenje!

Polako sam se primicala i jednostavno nisam mogla vjerovati da će mi itko ikad napraviti ovako preslatko iznenađenje.

"Jiminie!", rekla sam mu i zagrlila ga. "Ovo je nevjerojatno!"

"Hajde sjedni.", pozvao me i rukom pokazao na ovaj predivni mali raj.

Sve je bilo tako idilično i ljupko. Imala sam osjećaj kao da sanjam.

Šutke smo legli na deku jer nismo željeli prekinuti ovaj savršeni mir koji je vladao među nama. Gledali smo u zvijezde. Noć je bila tako vedra da su se sve s lakoćom mogle vidjeti i prepoznati. Zatim sam probila led:

"Tako su predivne..."

"Mhm... pogledaj onu! Tako je sjajna!", rekao i prstom pokazao na najblještaviju.

"Oh, to nije zvijezda... To je Venera, a ono tamo je Sjevernjača. Odmah do nje predivno se vidi sazvježđe Orion."

"Nisam znao da znaš toliko o svemiru... Voliš astronomiju?", upitao me radosno i sa čuđenjem.

"Pa... da...", odgovorila sam stidljivo.

"Možeš li mi pokazati još nešto?"

Ah, bio je tako sladak kad je bio znatiželjan.

"Ma naravno, možeš li pronaći Velikog medvjeda?"

"Uhh, tamo?"

"Hladno..."

Uperio je prst nekoliko centimetara dalje i ponovno upitao:

"A tamo?"

"Toplije...", primila sam ga za ruku i pomakla je nekoliko centimetara niže i rekla:

"Točno tamo..."

Tada sam shvatila što sam napravila... Doslovno sam uhvatila Parka Jimina za ruku!! Izgleda da je i on to primijetio pa mi je uputio onaj svoj šarmerski pogled.

Dlanovi su nam se spojili, a prsti međusobno isprepleli. Pogledao me svojim prodornim očima i slatko se nasmijao. Osjetila sam kako mi se obrazi žare, sva sreća pa je bila noć.

"Opet se crveniš... To je tako slatko."

Dammit, kako je samo znao?

"Samo se opusti, sve je kul...", rekao je i stavio ruku na moj topli obraz.

Jako mi se pribribližio, i previše. Osjetila sam kako mi trnci prolaze kralježnicom, a leptirići su mi htjeli izletiti iz trbuha. Promatrao me pomalo otvorenih ustiju. Moje obrve, oči, nos, obraze - sve je skenirao, ali ipak, najdulje se zadržao na mojim ustima.

O bože, zar će se ovo stvarno dogoditi?

Nježno je prislonio svoje savršeno meke usne na moje. Temperatura tijela odjednom mi je skočila za oko 10°C. Imala sam osjećaj kao da lebdim u oblacima. Bio to tako savršen poljubac... moram priznati čak bolji od Alexovog. Osjećala sam kao da se topim i da se zajedno spajamo u jedno... Bilo je tako lijepo... Tako nezaboravno...

Kad smo se odmakli, naslonili smo čela jedno na drugo. Jimin mi je tiho šapnuo:

"Vidiš da nije bilo tako strašno."