ONE WEEK | Jimin

XVII • Krvav susret

"It always seems impossible until it's done."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Jutro je bilo vrlo vedro i sunčano. Taman za jednu šetnjicu do parka... pomislio je Jimin razmicajući zavjese s prozora. Obukao je plave traperice koje su bile poderane na koljenima i bijelu majicu kratkih rukava jer je stvarno bilo prevruće. Tiho se iskrao iz sobe kako me ne bi probudio i spustio u prizemlje. Polako je otvorio vrata i izašao na svjež jutarnji zrak.
Puhao je vjetić koji mu je lagano mrsio kosu, a lice mu je upijalo svaku, pa i najtanju zraku sunca. Pogledao je na sat i vidio da je 8.51h.

Ma stići ću, pomislio je i ubrzao korak. Park zaista nije bio daleko, no ulica je bila dosta duga.

Čim je skrenuo iza ugla, mogao je ugledati prostranu zelenu površinu okruženu visokim stablima gustih krošanja. U sredini parka nalazio se veliki tobogan, ljuljačke i pješčanik u kojem su se neka djeca veselo igrala gradeći male utvrde od pijeska.
Primijetio je jednog visokog riđog dečka kako sjedi na obližnoj klupici nervozno lupkajući nogama.

Jimin mu je prilazio s leđa, a kad je došao dovoljno blizu stavio mu je ruku na rame. Alex se u hipu okrenuo u nadi da će vidjeti mene, no umjesto toga namrštio se i ružno pogledao Jimina.

"A što ti tu radiš?", zlobno je upitao, ustajući se i sada stojeći oči u oči sa Jiminom.

"Došao sam razgovarati s tobom.", odgovorio mu je smireno.

"Ti i ja nemamo o čemu razgovarati! I uostalom, zašto ona nije došla?"

Jimin nije znao što reći pa je izmuljao da sam ga poslala da dođe razgovarati umjesto mene.

"Oh, znači ti si njezin potrčko?"

Jedina riječ koju Jimin nije mogao podnijeti je bila upravo riječ potrčko, tako da je istog trenutka promijenio boju lica iz bjelkasto-ružičaste u žarko crvenu.

"JA nisam njezin potrčko!", odgovorio mu je suzdržavajući bijes i nastavio:
"Gle, ja sam samo došao popričati s tobom, a ti to otežavaš!"

"Ja otežavam? Pa ti si se pojavio umjesto nje!"

Jimin je zakolutao očima, očito shvaćajući da ovime ništa neće postići. Okrenuo se da će otići prema izlazu parka te ispod glasa prokomentirao:

"Što je ona vidjela u njemu... pff idiot!"

"Ma što si to rekao?", povikao je Alex očito čuvši što je rekao.

Jimin se okrenuo i vidio bijesnog riđokosog dečka kako juri prema njemu, a već u sljedećem trenutku ležao je na podu s Alexom nad prsima.

"Da to više nikad nije izašlo iz tvojih prljavih usta!", poviknuo je i šakom udario Jimina tolikom silinom da mu je raskrvario usnicu.
"Je li ti jasno?", i ponovno ga udario, ovoga puta u drugu stranu lica.

Kad ga je ponovno pokušao udariti, Jimin je ovoga puta bio brži i zaustavio njegovu šaku u svom dlanu.
Uspio je prebaciti težinu prema naprijed i preokrenuti Alexa tako da je sad on ležao na travi.

"Kristalno!", zlobno mu je odgovorio i istom jačinom udario ga u područje oka i sljepoočnice.

Jedan stariji čovjek koji je onuda prolazio, vidio je svu tu zbrku i dotrčao govoreći:

"Stanite! Hej, vi! Prestanite!"

Kad je došao dovoljno blizu uhvatio je Jimina za ruku kojom je ponovno želio udariti Alexa i odvukao ga dalje.

Jimin je ustajući polizao usne i sa strane pljunuo krv u travu. Otrgnuo se čovjeku iz stiska i obratio Alexu kojemu se otisak njegove šake već iscrtavao na licu:

"Ovo shvati kao upozorenje."

Za to vrijeme, ustala sam se iz kreveta i otišla do kupaonice, ne znajući da Jimina uopće nema u kući. U miru sam oprala zube, a kasnije se i odjenula. Bila sam uvjerena da još spava u svojoj sobi pa sam sve radila potiho. Spustila sam se do kuhinje i iz hladnjaka izvadila namirnice koje su mi bile potrebne za napraviti ukusan doručak, a i htjela sam iznenaditi Jimina tako što bih mu ga odnijela u krevet.

Na kraju, odlučila sam se za jaja i slaninu pa kad sam ih ispekla, stavila sam ih na tanjur i zajedno s mlijekom i priborom odnijela na velikom pladnju u Jiminovu sobu.

Kad sam pokucala, iznutra se nije čulo niti zujanje muhe. Polako sam otvorila vrata, ali kad sam primjetila jarko sunčevo svijetlo, ušla sam bez oklijevanja. Vidjela sam da je Jiminov krevet prazan i razbacan, prozor širom otvoren, a iz ormara virila je nepospremljena odjeća.

Prvo što sam napravila je da sam odložila pladanj na stolić, a već u sljedećem trenutku počela sam paničariti i tražiti Jimina po sobi, a i kući.

"Jiminie! Jiminie, gdje si?", histerično sam ga dozivala. "Pa ne mogu vjerovati!"

Pokušala sam ga nazvati, no vidjela sam da je mu mobitel ostao kod kuće. Svi moji pokušaji bili su uzaludni, a kad sam izgubila sve nade...

Jimin se najednom pojavio na vratima s vrlo natečenom usnom i nešto krvi na šakama.

"O moj bože, što ti se dogodilo?", upitala sam ga panično i rukama prekrila usta. "Jesi li dobro?"

"J-ja...", mucao je brišući usta čistom bijelom majicom.

"Daj sjedni, molim te... Donijet ću ti leda!", pokazala sam na kauč i jurnula prema zamrzivaču te izvukla dvije male kockice zaleđene vode. Čula sam kako mi Jimin iz dnevnog boravka dovikuje:

"Mislim da bi bilo najbolje da i ti sjedneš, ovo što ću ti sad ispričati možda ti se i neće svidjeti..."