ONE WEEK | Jimin

XXIX • Let 338

"What to do if you have missed your flight?"

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Ostali smo sjediti vani sve dok onaj zlatni zalazak nije zamijenilo tamno noćno nebo. Sitne su se zvijezdice raspršile horizontom, a mjesec je blijedom svjetlošću obasjavao naša nasmješena lica.

Svaki put kada bih ga pogledala, Jiminove bi neodoljive oči poprimile oblik upravo takvog rastućeg polumjeseca.

Mogli smo još satima buljiti u tirajuća svjetalca bučnoga grada, no znali smo da se kad tad moramo vratiti unutra. Ipak, sutra se moramo rano ustati.

Praktički smo skočili s krova i tiho se došuljali do ulaznih vrata. Polako smo ih otvorili i na prstima prošli kroz kuhinju kako nas moja mama ne bi čula. Uspeli smo se stepenicama, a kad je napokon zrak bio čist, munjevito smo uletjeli u moju sobu osvjetljenu blagim žućkastim svijetlom koje je dopiralo iz lampe s noćnog ormarića.

Bez razmišljanja uvukli smo se u krevet prepun jastuka koji su, čim smo ih se dočepali, počeli letjeti po sobi. Neprestano smo se gađali i skakali po sobi smijući se u isto vrijeme. Imali smo pravi pillow fight.

Bilo je oko 2 ujutro kada smo napokon odlučili ugasiti svijetlo i otići na spavanje.

"Laku noć!", pozdravila sam ga pospano.

"Noć i tebi!", njemu su se oči također sklapale.

Već se ustao s kreveta da će otići prema svojoj sobi, ali sam ga u hipu uhvatila za ruku i tako ga zaustavila.

"Molim te, ostani sa mnom večeras."

Jimin je bio doista iznenađen mojom molbom, no unatoč tome, bez mnogo riječi, nasmješeno se vratio pod pokrivač.

Legnuo se na leđa i obgrlio me jednom rukom dok je drugu stavio pod glavu. Mogla sam osjetiti kako toplina konstantno izgara iz njegova snažna tijela, a dubok dah bio je posljednje što sam čula prije nego što sam utonula u zemlju snova.

~~

Nedjelja. Dan za odmor. Dan koji će od sad za mene biti tužan podsjetnih na Jiminov odlazak. Jutro je osvanulo prije svih mojih očekivanja... zašto je noć morala tako brzo proći?

Probudila nas je glasna zvonjava mog alarma koji je bio navijen na točno 8h. Svi su se oni jastuci sada nalazili na podu baš kao i dekica kojom smo bili pokriveni. Papiri i plišane igračke bili su posvuda razbacani - sve u svemu, soba je djelovala kao da je u nju pala atomska bomba.

Jimin se tiho iskrao iz sobe te otišao do kupaonice kako bi se spremio i odjenuo odjeću koju si je sinoć pripremio za današnju posebnu prigodu.

Za to sam vrijeme pospremila sobu i udobno se obukla, a čim je Jimin završio, zajedno smo se spustili u prizemlje.

Mogli smo vidjeti kako je mama već pripremila doručak te je sad opušteno sjedila i čitala jutarnje novine.

S veseljem nas je pozdravila i ponudila nas ukusnom hranom koja je doslovno zauzela cijeli stol. Rekla nam je da će nas ona prebaciti do aerodroma kako bi izbjegli probleme s autobusom.

Pojeli smo u miru, a kad je došlo vrijeme, pomogla sam Jiminu s koferima koje smo ubacili u prtljažnik auta. Oboje smo šutke sjeli na stražnja sjedala i uživali u vožnji do aerodroma uz laganu muziku koja je svirala na radiju.

Mama nas je pustila pred sam ulaz. Prošli smo kroz prozirna staklena vrata te se našli u ogromnoj prostoriji prepunoj ljudi. Sve je bilo tako živo i svjetlo. Ljudi su konstantno bili u pokretu - ili bi mahnito tražili svoju prtljagu ili pak trčali kako ne bi zakasnili na svoj let.

Jimin je otišao do pulta gdje mu je jedna osobito ljupka gospođa provjerila rezervaciju te ga uputila prema mjestu na kojem se prtljaga ostavlja i provjerava.

Za to sam ga vrijeme strpljivo čekala sjedeći na obližnjoj klupici koja se savršeno uklapala u ovaj cjelokupni moderni ambijent. Pogledom sam šetala po uređenoj prostoriji te primjetila kako se na velikom ekranu stalno izmjenjuju letovi. Među njima se posebno isticao Let 338 - Seoul, Južna Koreja jer je iz nekog razloga samo on bio označen svijetlo plavom bojom dok su svi ostali bili bijeli. U nastavku je pisalo da polijeće u 12:00h.

Za samo 10 minuta...

Tada sam vidjela kako se Jimin osmijehuo gospođi i lagano pognuo iz zahvalnosti. Došao je do mene, sjeo na udobnu klupicu te rekao da je sad sve sređeno.

"Zašto je samo tvoj let označen plavom bojom?", upitala sam ga radoznalo.

"Zato što je avion kojim ću putovati privatan."

"Ooh, ma nemojte, vaša visosti!", nasmješila sam se podbola ga laktom u rebra.

Tada nas je prekinula glasna obavijest koja se upravo proširila na razglasu:

"Let 338, ulaz 4."

"To je tvoj let...", prošaptala sam.

Njegov je vedar osmijeh iste sekunde zamijenila tuga. Oči su mu postale staklene i po prvi reflektirale nekakvu zabrinutost. Naglo se okrenuo prema ekranu ne bi li se zaista u to uvjerio, a kada je spoznao da je njegovo vrijeme zapravo stiglo, spustio je pogled i rukom protrljao oči.

Nagnula sam se prema njemu i postavila ruku na njegovo rame. Ponovno me pogledao, samo što su njegove bistre oči ovoga puta bile suzne i crvene.

U tom sam se trenutku potpuno slomila. Mnoštvo krupnih suza krenule su mi teći niz obraze.

Privukla sam ga k sebi i zagrlila najčvršće što mogu, toliko da je sa sigurnošću mogao osjetiti drhtanje moga hladnoga tijela. Njegova je majica za samo nekoliko trenutaka postala potpuno mokra.

Iako sam i sama plakala, pokušala sam nešto reći kako bih ga utješila, no riječi mi jednostavno nisu dolazile. Možda zato jer nije bilo niti jedne riječi koje bi uspjele popraviti ovu situaciju...

Uhvatio me za ramena i lagano odvojio od sebe. U njegovom sam pogledu mogla vidjeti sve one trenutke koje smo zajedno proveli. Od poljubaca do svađa - cijeli mi je tjedan prošao kroz glavu.

Položio je ruku na moj užareni obraz i obrisao mi razlivene suze. Zatim se nagnuo i šapnuo mi toliko tiho da sam ga samo ja mogla čuti:

"Nemoj plakati zbog mene, molim te..."

Ponovno sam htjela briznuti u plač, no ovoga su me puta preteknule njegove meke usne. Naše su suze izmiješale u poljupcu i zato je bio neodoljivo slan, prepun jakih emocija koje su se konstantno izmjenjivale.

Po posljednji sam put željela osjetiti svaki dio njegova tijela. Prsti su mi s njegova mokra lica skliznuli na vrat, zatim na ramena te su se na kraju zaustavili na njegovim prsima. Položila sam ruku na njegovo srce koje je bijalo toliko snažno da sam mislila da će izletjeti iz njegova prsnoga koša. Oboje smo se utapali u želji da ovaj trenutak potraje zauvijek, da nikad ne završi...

Razdvojili smo se s tugom u srcu. Naslanjajući svoje čelo na njegovo, prošaptala sam:

"Nemoj me zaboraviti..."

"Nikad.", po posljednji je put dodirnuo moj obraz.

Ustao se i krenuo prema svome ulazu iznad kojeg je bio napisan veliki broj 4. Gledala sam ga kako je sporo koračao, ne osvrćući se za sobom.

Nedostajalo je samo par metara da mi nestane s vidika kad sam se dosjetila najvažnijeg pitanja kojeg ga nikad nisam upitala.

"Jimine! Jimine, čekaj!" ustala sam se i počela trčati prema njemu najbrže što sam mogla. "Nisi mi rekao... Nisi mi rekao zašto si me odabrao-"

No, bilo je prekasno. Sve što sam uspjela dobiti kao odgovor bio je njegov tajanstveni pogled koji mi je u isto vrijeme toliko toga odavao, a opet ništa nije razjasnio.

Čim su se vrata za njim zatvorila, počela sam se osjećati tako prazno. Tu rupu u meni koju čak niti taj njegov pogled nije mogao popuniti. Znala sam da ju je mogao ispuniti samo on jer ipak, on je taj koji mi je ukrao srce.