ONE WEEK | Jimin

XXV • Portret

"I'am looking for silence in the painting."

⊱⋅ ───── ༻❁༺ ───── ⋅⊰

Oko 16h liječnici su nas odlučili pustiti jer su rekli da se možemo nastaviti oporavljati kod kuće. Pokupili smo ono malo stvari što smo imali sa sobom i, napokon, s veseljem ostavili sobu iza sebe. Jedva sam se spustila onim mnogobrojnim stepenicama što vode prema izlazu, ali zato mi je Jimin malo pomogao i pridržao stvari.

Izašli smo u dvorište na svjež poslijepodnevni zrak. Puhao je lagani vjetar, no unatoč tome blago nas je sunce neprestano grijalo tako da nam je postajalo sve toplije i toplije. Naišli smo na hlad koji je činio veliki hrast prepun sitnih žireva te smo sjeli pod njegovom gustom krošnjom. Smireno smo čekali da se moja mama pojavi, uživajući u ugodnoj tišini koja je vladala među nama.

Naslonila sam se na deblo i okrenula se prema Jiminu. Povjetarac mu je nježno otpuhao plave šiške s čela i otkrio već izbljedjelu crvenu liniju iznad obrve. Privukao je svoja koljena, obgrlio ih te naslonio glavu na njih tako da je već gledao u mome smjeru. Bio je sklupčan poput male loptice i nisam si mogla pomoći, a da se ne nasmješim.

"Što je?", upitao me tiho.

Šutjela sam jer sam se zagledala u njegove duboke bistre oči koje su se poput čokolade topile na žarkom suncu. Prodirale su u mene, došle su do samog dna moje duše.

"Uhm, ja...", odlučila sam progovoriti kad me najednom prekinula nekakva glazba koja se svake sekunde sve više i više pojačavala.

Ustala sam se i pogledala uokolo. Za oko mi je zapeo ogromni crveni Citroen s mojom mamom na vozačevu mjestu.

Zapanjeno sam gledala kako nam se auto sporo približava i naposlijetku staje. Spustila je prozor, veselo nas pozdravila i pozvala unutra.

Širom sam razgoračila oči, ne vjerujući u ovaj prizor koji mi se upravo nalazio pred očima. Pogledala sam u Jimina, ali niti njegova reakcija nije bila ništa bolja - stajao je kao ukopan u zemlju s ustima razjapljenih u obliku slova o.

"Mama! Š-što...?", počela sam mucati od silnog iznenađenja.

"Oh, nemoj se previše uzbuđivati.", odmahnula je rukom. "Firma mi ga je posudila na nekoliko dana, barem dok se ne snađemo."

Oboje smo se vratili u realnost i krenuli prema autu. Otvorili smo stražnja vrata, a miris novih sjedala zapuhnuo nam je u lice. Cijeli je auto odisao svježinom i čistoćom. Bio je potpuno nov, netaknut, bez ikakve ogrebotine ili mrljice.

Vozeći se kući, moja nas je mama pitala kako smo, može nam li kako pomoći, treba li nam išta... Na što smo mi odgovorili da je sve u potpunom redu.

"Samo su mi dali nekakve tablete za bol i to je to. Sad sam dobro, barem mislim..."

"Sigurno?", pogledala me u retrovizoru.

"Mhm."

Osim toga, ispričala nam je kako se i što dogodilo nakon što su nas doveli u bolnicu. Policija je došla na mjesto sudara i, naravno, naplatila nam kaznu. Šteta je bila dosta velika, a s obzirom da je auto bilo totalno smrskano, rekli su da ga više nije moguće ni popraviti, a kamo li voziti.

Jimin je potišteno pogledao u koljena na zadnjem sjedalu.

"Sve ću vam otplatiti... Poslat ću vam novac čim se vratim u Koreju. Ipak je to moja krivica.", čvrsto je odlučio i nakon svih naših nagovaranja u suprotno, nije odustajao od svoje odluke.

"Stvarno nije potrebno, dušo.", rekla je mama donekle polaskana njegovom ponudom.

No, čak niti njen nježan ton nije ga mogao odgovoriti od svog nauma tako da ćemo na kraju mjeseca, kako je rekao, dobiti pozamašnu svotu novca.

Nakon desetominutne vožnje, napokon smo stigli kući. Parkirali smo se u dvorište i nastavili puteljkom koji je vodio prema vratima bijele zgrade.

Čim sam ih otvorila, prisjetila sam se onih groznih stepenica koje se uspinju prema mojoj sobi i složila namrgođeni izraz lica.

Duboko sam udahnula, stisnula zube i korak po korak stigla do samog vrha dok me Jimin pazio i pratio u stopu.
Rekao je da će nakratko odnijeti stvari u svoju sobu, a zatim mi doći praviti društvo u moju.

Za to vrijeme, odložila sam na pod onu torbu koju sam imala sa sobom i bacila se na krevet.

Ah, moj dobri stari krevetiću, kako si mi samo nedostajao!

Zagrlila sam plišanca Chimmyja i duboko dišući zatvorila oči.

Napokon smo kući...

Nakon nekoliko minuta, začula sam dva tupa udarca na vratima koji su odjeknuli sobom.

"Uđi slobodno!", povikala sam te se uspravila u sjedeći položaj.

"Hej!", Jimin me pozdravio i sjeo na stolicu koja se nalazila do moga radnoga stola.

"Kako ti je glava?"

"Ma okej...", protrljao je čelo rukom. "Uhm, jesi li gladna? Da ti donesem nešto iz kuhinje?"

"Oh, ne treba, stvarno...", u tom mi je trenutku pogled pao na blok za crtanje koji se nalazilo na stolu tik iza Jimina.

"Hej, možeš li mi dodati onu bilježnicu iza tebe? I olovku isto?"

"Da, evo!", rekao je i pružio je prema meni.

Otvorila sam na prvi bijeli prazni list i upitno pogledala Jimina.

"Što?", najvjerojatnije je slutio što slijedi pa mu je zato u kutu usana izbio smješak.

Prekrižio je noge i nalaktio se na dršku stolice, a dlan položio pod bradu. Lice mu je odjednom poprimilo zavodljiv izraz lica. Promatrao me lagano otvorenih ustiju, očito čekajući moje odobrenje za takvu pozu. Izgledao je tako ozbiljno... i odraslo. Od onog slatkog sljiezovog kolačića, postao je pravi zreli čovjek.

"Tako je već bolje.", namignula sam mu i počela crtati njegove obrisne linije. "Pričaj mi nešto... Jesu li ti se javili ostali članovi?"

Rekao je da su se nedavno čuli, a osim toga ispričao mi je neke stvari o sebi za koje čak ni ja nisam znala.

Što je razgovor postajao veseliji to je vrijeme brže prolazilo. Sunce se spuštalo sve niže, sjene su postajale sve duže i duže. Paleta vatrenih boja prodrla je u sobu, a prelijevale su se iz bezbrojnih nijansi žute, narančaste pa sve do krvavo crvenih.

"I što misliš?", napokon sam završila s crtežom i okrenula ga prema njemu.

Lice mu je ostalo potpuno bezizražajno, nije pokazao niti trunku emocije. Već sam se zabrinula što je... zar je toliko loše?

Ustao se i prišao mi sporim korakom. Uzeo mi je bilježnicu iz ruke i pomno ju promotrio oštrim pogledom. Podigao je obrvu i upitao me ozbiljnim tonom:

"Ti se šališ?"

No, zatim je potpuno neočekivano promjenio izraz lica i ultra veselo počeo skakati po sobi:

"O moj bože! Ovo je tako lijepo! Hvala ti, hvala ti, HVALA TI!", nije mogao vjerovati te nije prestajao grliti bilježnicu.

Bacio se na krevet i sjeo do mene s takvom euforijom da je to bilo nevjerojatno. Zagrlio me i poljubio u obraz te ostao naslonjen na mome ramenu kad je prošaptao:

"Ovo je nešto najslađe što je itko ikad učinio za mene..."