ONE WEEK | Jimin

XIII • Mramorna uvala

"Sink beneath the surface and free yourself."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Hodajući puteljkom sve se više osjećao neki ledeni povjetarac, a taj šum bio je sve jači i jači. Napokon se šuma malo prorijedila te smo iz daljine mogli vidjeti veliko prostrano plavetnilo. Vjetar nam je nosio slani miris mora u lice, a okoline biljke mirisale su kao najfinija eterična ulja lavande i petrovca.

Nebo je bilo oblačno i sivo, no ipak svijetlo. Sunčeve zrake bi ponegdje izvirile iz tog gustog i debelog omotača. More je bilo sasvim mirno, bez valova i reflektiralo je tu srebrnu boju neba. Činilo se kao da ga je netko isklesao u mramoru.

"Ovo je predivno!", Jimin je uzviknuo s oduševljenjem.

Kako ga sad više nisam trebala voditi kroz šumu, hodao je kraj mene.

"Neće ti smetati ako ovo stavim tu?", upitao me i prije nego što sam uopće otvorila usta, osjetila sam njegovu ruku na struku.

Blago sam se nasmijala i rekla:

"Ma ne brini se, imamo još dosta za hodati."

Plaža je bila dosta stjenovita i uzvišena. S lijeve nam se strane nalazilo drveće i nisko raslinje, dok su s desne sitni valovi lagano plesali na vodi. Uspinjali smo se i spuštali kamenjem takvom brzinom da smo u tren oka stigli do mojeg najdražeg mjesta - skrivene uvalice. Zastali smo.

"Zašto smo stali?", upitao me.

"Stigli smo!"

"Pa ovdje nema ničeg!"

"O da, ima!", vidjela sam njegov zbunjeni izraz lica. "Hajde, slijedi me! Ovo će biti malo nezgodno..."

Počeli smo se spuštati s vanjske strane visokog kamena na kojem smo se nalazili. Bilo je dosta strmo, no samo nekoliko metara niže, nalazila se mala tajna uvala.

Malo je ljudi znalo za nju tako da je uvijek bila čista i većinom prazna.
Napokon smo skočili na šljunčano tlo. Bili smo okruženi visokim stijenama i omanjom šumicom koja se činila kao da se proteže u nebo. Valovi su nježno njihali kamenčiće i školjkice u plićaku u kojem je također plivalo malo jato riba. Okolno bilje jako je mirisalo, a nebo je ipak sad bilo malo vedrije. Činilo mi se kao da smo u raju.

"Ohh!", uzdahnuo je očito očaran ovo prirodnom ljepotom.

"Pa? Sviđa ti se?", upitala sam ga s osmijehom.

"Sviđa? Savršeno je!"

Rekao je da mu pridržim ručnik i vodu koje je do sad nosio. Ostavila sam ih na obližnjem kamenu, a sljedeće što sam čula sam kako je more počelo neobično žuboriti.
Kad sam se okrenula, imala sam što za vidjeti - Jimin je do koljena bio u moru!

"Ma što to radiš!?", upitala sam ga sa zaprepaštenim izrazom lica.

"Voda je tako dobra! Hajde!", rekao je okrečući se prema meni i hodajući unatrag.

Pa on nije normalan.

"NE! Hladno je! I pazi, iza tebe je-"

Odjednom se čuo gromoglasni splash i Jimina više nije bilo na vidiku.

"-rupa..."

Prasnula sam u smijeh jer kad je izronio kosa mu je bila priljepljena za čelo.

No, ubrzo sam promijenila svoj izraz lica... Sad se i njegova snježno bijela košulja pripila uz tijelo i iscrtavala mu trbušne mišiće i prsa. Nisam htjela biti nepristojna, ali jednostavno nisam mogla odvojiti pogled s njega.

"Ulaziš li onda ili ne?", upitao me grizući usnu i rukom prolazeći kroz mokru kosu.

"Ughh, dobro! Pobijedio si!", morala sam priznati jer je bio neodoljiv, a i ovo je bio prvi put da ga vidim u takvom stanju.

Nema teoretske šanse da ću se sad tu skidati pred njim pa sam izula samo tenisice i čarape i kopletno obučena krenula prema vodi.

Jimin me samo mirno čekao dok sam se ja, polako ulazeći u more, smrzavala.

"J-jiminie, ovo je jako h-hladno!"

"Ma ne brini se, ja ću te već ugrijati, ako ikad dođeš do mene", rekao je sarkastično no u njegovom glasu ponovno se osjetio dašak zavodljivog tona.

Kad sam se napokon nespretno doteturala do Jimina koji je bio do pasa u vodi, rekao je:

"Idemo zajedno u malo dublje." , i namignuo mi. Nisam se stigla ne složiti s time jer me uhvatio za ruku pa smo zajedno krenuli dalje.

Isuse Kriste zašto mu je ruka bila tako topla?

Voda je bila sve viša i viša, a kad nam je napokon sezala do ramena, zastali smo.

"Imam jedan prijedlog, to jest, želim napraviti jedan mali eksperiment...", sumnjičavo je predložio.

"Okej... Što trebam napraviti?"

"Ništa strašno, samo bi trebala zaroniti... Otvorenih očiju..."

"Molim? Sad? U ovu ledenu vodu?"

"Hajde! Idem i ja s tobom. Vjeruj mi kad izroniš, odmah će ti postati toplije."

Iskreno, nisam znala što da mislim... Kako mi od uranjanja u hladnu vodu može postati toplije?

Prišao mi je bliže i rekao:

"Sve će biti okej... Vjeruj mi!" te je omotao svoje ruke oko moga struka i tako me još više prilijepio k sebi.

Kao da već dovoljno nismo bili blizu.

Uzvratila sam mu zagrljaj i onda zajedno zaronili.

More je bilo tako hladno da sam mislila da će mi glava eksplodirati. Čula sam kako sol pucketa u okolnoj vodi.

Kada sam otvorila oči, koje su me na početku užasno pekle, vidjela sam kako je podmorje bilo bistro i čisto. Sve te alge, ribice, sve je bilo u savršenoj harmoniji... Baš kao Jimin i ja. Vratila sam pogled prema njemu.
Bio je tako sladak s tom kosicom koju mu je voda nosila. Osjećala sam se kao Mala sirena, a zatim sam se vratila u realnost kad sam osjetila Jiminove meke usne na mojima.
Bilo je tako predivno, bili smo savršeno usklađeni...

Valovi su nas lagano ljuljali, no jedini problem je bio taj da nam je ponestajalo kisika... Obgrlila sam ga nogama oko pasa, a on mi je postavio ruke na leđa, tako da me držao dok smo izlijetali vani iz vode.

Kad smo izašli na površinu, odvojili smo se na sekundu kako bi došli do dragocjenog nam zraka, a zatim se istom brzinom vratili jedno drugome. Lica su nam bila puna sitnih kapljica, a poljupci slani, baš kao i more. Nježno sam mu rukom prelazila preko obraza i vilice, dok smo se zagrljeni strastveno ljubili.

Jimin je kratko zastao i šapnuo mi:

"Rekao sam ti da ću te ugrijati..."