ONE WEEK | Jimin

XXVIII • Zalazak

"The first stab of love is like a sunset, a blaze of colour."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Oboje smo se, potpuno mokri, legli na zelenu bockavu travu i počeli upijati vrele zrake sunca - još vrelije no što su naše kože bile. Duboko smo disali jer nismo mogli doći do zraka. Sve oko nas činilo se usporeno. Oboje smo bili tako sanjivi, sva su nam osjetila još uvijek bila zasljepljena.

Sporo sam se okrenula prema Jiminu, a njegov je pogled već odavno bio prikačen za moje drhtave usne. Vršcima me prstiju nježno pomilovao po crvenom obrazu i nasmiješio se.

Naglo se ustao i upitao me pikirajući na torbu:

"Onda? Što imamo za jesti?"

Nasmijala sam se na njegovo potpuno neočekivano pitanje te izvukla hranu koju sam nam ranije spakirala. Oboje smo navalili na sendviče kao da ništa nismo okusili već godinu dana.

Kada smo se dobro najeli, odlučili smo krenuti prema kući jer smo imali još mnogo stvari za obaviti, a vremena je bilo malo. Sjeli smo na bicikle i po posljednji put pogledali ovu predivnu livadu koja će mi sigurno ostati u lijepom sjećanju.

Putem smo se složili da bi zajedno trebali otići do grada i tamo pronaći neku zanimaciju do večeri. Tada mi je sinula jedna odlična ideja:

"Mogli bismo u kino? Film počinje u 13h. Mislim da je neki romantični...", oči su mi nekako posebno zasvjetlucale.

"Naravno! A nakon toga možemo na ručak? Ja častim!", namignuo mi je.

Stigli smo do ulaznih vrata. Ostavili smo bicikle sa strane i munjevito pojurili ka sobama, ne bi li se što prije spremili za izlazak.

Odlučila sam se malo finije odjenuti pa sam zato odabrala anđeosko bijelu haljinu nešto dubljeg dekoltea s uzorkom ružičastih ružica. Elegantno je padala sve do koljena, a uz nju savršeno je pristajala torbica koju mi je mama bila poklonila jednom prigodom. Stavila sam samo trunčicu šminke, veselo izašla iz sobe te sačekala Jimina u hodniku.

Nakon nekoliko su se minuta vrata njegove sobe dramatično otvorila, a iza njih stajao je Park Jimin u još neviđenom izdanju.

Bio je potpuno odjeven u crno. Boja kose perfektno se poklapala s njegovim outfitom. Uši su mu krasile dvije blješteće naušnice, a na ramenu je nosio sjajnu crnu kožnu jaknu koja je djelomično prekrivala majicu bez rukava. Naniže su se spuštale na koljenima poderane traperice s kojih je visio jedan poduži lanac, a ukupnu sliku dočaravale su lakirane cipele ulaštene do visokog sjaja.

Trebalo mi je nekoliko sekundi da se priviknem na njegov izgled jer, ipak, nikad nije bio baš TAKO obučen. U meni je izazvao vrtlog emocija u kojem su se isprepletali iznenađenje, oduševljenje i uplašenost zbog toga koliko zapravo zavodljiv može biti.

Njegovo je pomalo zabrinuto pitanje prekinulo moje nekontrolirano buljenje:

"Čekaj malo, a tko će nas odvesti do grada? Zar ću opet...", zastao je i progutao knedlu. "Ja morati voziti?"

"Naravno da ne! Ne moraš se brinuti, doći će po nas."

"Stvarno? Tko? Tvoja mama? Oh znam, taksi?"

"Autobus.", zakolutala sam očima.

"S-stvarno? Nisam se vozio autobusom otkad sam završio srednju..."

"Onda ćeš se danas prisjetiti kako ti je bilo!", uživala sam ga zadirkivati.

Stigli smo na skoro praznu stanicu, a nakon dobrih 10 minuta, autobus se napokon pojavio. Kroz prozore sam mogla vidjeti da je već bio krcat putnicima.