ONE WEEK | Jimin

XIV • Neugodan susret

"I won't let you be disappointed; I will show you my fightning spirit."

⊱⋅ ───── ༻✿༺ ───── ⋅⊰

Oko podneva odlučili smo polako krenuti kući. Uspeli smo se po stijeni i nastavili obalom prema šumici. Nismo baš puno pričali, izgleda da smo još bili pod nekim sanjivim dojmom, čak se osjećala i mala napetost u zraku.

Vrijeme je sad bilo mnogo ljepše - oblaka više nije bilo, a žarko sunce sijalo je usred čistog plavog neba. More je bilo uzburkano, a i vjetar je ojačao. Čak su neki ljudi prostrli svoje ležaljke i postavili suncobrane, drugi su mirno šetali plažom, a djeca su se pak igrala i gradila kule u pijesku.

Tako hodajući u tišini, primjetila sam da nam ususret prilazi jedan visoki dečko.

Prokletstvo! Gdje baš on! Ughh!

Svatko bi ga prepoznao: smeđokos, pjegav, lagano pogrbljen, uvijek u majicama kratkih rukava - Alex.

Brzo smo prilazili jedni drugima pa sam, što manje mičući usne, šapnula Jiminu:

"Pripremi se..."

"Š-što?", uzvratio mi je šaptom.

Iz daljine sam se nasmijala Alexu, ali
on je imao neki bezizražajni izraz lica.
Kad nam je došao bliže, s veseljem sam ga pozdravila i zagrlila te upitala:

"Kako si mi? Kako je u školi?"

Odgovorio mi je, činilo mi se, preko volje, ali pravila sam se da nisam primjetila.

"Ma dobro... Odlično zapravo, s obzirom da ne idem..."

"Oh, kako to?"

"Mogu te pitati isto pitanje.", u njegovom se glasu osjećao dašak bezobrazluka. Podigao je obrvu i odmjerio Jimina od glave do pete.

"A tko ti je ovaj?"

Osjećala sam kako neki bijes ključa u meni... Zašto je takav? Nismo se vidjeli punih 5 dana. pa što sam mu skrivila?

Pokazala sam na Jimina i jedva suzdržavajući se rekla:

"Uhm, to je Jimin... Sjećaš se projekta iz škole?"

"Pff, kako da ne, tko ne bi zapamtio te male ušminkane... pedere?"

"Molim? Što si to upravo rekao?", više nisam mogla izdržati pa sam mu rekla sve što mu ide!

"Koji je tvoj problem?! Zašto si takav? Ponašaš se prema meni kao da sam ti najgori neprijatelj! I još uz to vrijeđaš osobu koju po prvi put vidiš u životu!"

Stisnuo je usne i zacrvenio se od bijesa, ali je ipak šutio. Sad smo oboje bili crveni kao paprike.

Jiminu ništa nije bilo jasno jer se naša svađa, naravno, odvijala na hrvatskom. Unatoč tome, zauzeo je nekakav neobični obrambeni stav - namrgodio se i prekrižio ruke na prsima.

Bijesno sam gledala u Alexa, a kad je želio nešto izustiti, u startu sam ga prekinula:

"NE! Dosta! Ne znam što ti se i kada dogodilo, ali ovo stvarno nije način. Skuliraj se malo! Idemo Jiminie!", rekla sam mu, uhvatila Jimina pod ruku i žurno krenula naprijed.

Bila sam tako zbunjena... Što mu je? Zašto je tako ljut na cijeli svijet? Što sam mu JA skrivila? Je li zbog Jimina?

Jimin je očito pretpostavio da ne bi trebao postavljati previše pitanja pa me samo šutke nježno obgrilio rukom.
Hodali smo tako u neugodnoj tišini narednih 10 minuta kad smo stigli do ulaza u šumicu. Okrenula sam se da posljednji put vidim tu nekad predivnu obalu... sve do sad.

Šuma je bila tiha i mirna. Vjetar se više nije ni osjećao. Pod nogama ponovno nam je šuškalo lišće. Zamišljeno sam koračala...

Ipak, tko bi rekao da smo se prije punih 20 minuta Jimin i ja tako zabavljali, a sad ovako?

Imala sam osjećaj kao da je čuo moje misli pa me upitao:

"Želiš li mi ispričati što se dogodilo? Možda te nekako mogu razvedriti?"

"Umm, ma reći ću ti u autu..."

"Okej, ako tako želiš... Samo znaj da neki ljudi nisu vrijedni niti tvoje brige niti suza. Hajde, sve će biti dobro! Kad dođemo kući skuhat ću ti čaj."

"Aww, a hvala ti!", rekla sam mu i zagrlila ga.

Tiho smo i zamišljeno nastavili, uživajući koliko god smo mogli u toj ljepoti prirode, unatoč ovome što se upravo dogodilo.
I dalje su me mučila sva ona pitanja. A s druge strane, što je onda bio onaj poljubac? Zar mu to ništa nije značilo?

Gosh, kako me taj dečko zbunjuje!