Eyes Of Sorrow (H.S. Croatia)

Chapter 10

Osvanula je i posljednja noć u prekrasnom gradu sreće i ljubavi, Parizu.Sjedila sam na prostranoj terasi zamjećivajući prekrasan zalazak sunca u daljini dok su moje ruke snažno stegnute uz toplu šalicu koja je do vrha bivala ispunjena s zelenim čajem.

Ispila sam gutljaj vruće tekućine uživajući u miru i spokoju koji mi je pružao ovaj trenutak.Iako je moj dom bio u Londonu, sjedište očeve firme, prijatelji, psiholog, uža i šira rodbina, ali koliko god ove moje riječi zvučale cliché imala sam veliku ujedino ne ostvarenu želju ostati ovdje, u Parizu.

Pružao mi je mir, sreću i ispunjenje, a to je bilo ono što naizgled neumorno tražim u tmurnom i vječito kišnom Londonu.

Nakon turističkog obilaženja Eiffelovog tornja, Versailles, Latinske četvrti, katedrale Notre-Dame, Louvrea lijepo je napokon imati veče samo za sebe.

Večeras je bila 15 godišnjica The Monoh firme koju je s ponosom posjedovao moj otac.Objetnica se trebala održati u Londonu zbog samog sjedišta i činjenice da su svi njegovi investitori,partneri, pa i kolege tamo, ali zbog nedorečenih problema od strane mog oca koji su se odvijali ovdje većina je došlo nasumično ili s njim, stoga se odlučilo da se objetnica održi ovdje.

Svečani domijenak uz glazbu, kvalitetan izbor hrane i partnere koji su imali iznad četrdeset godina okruživali su me ove večeri.Uvijek sam nastojala izbjeći ovakve aktivnosti jel su mi bile izrazito naporne, bolje rečeno nepodnošljive.

Ljudi su okolo, naokolo hodali u potrazi za poznatim kolegama i partnerima, kako su se koji ljudi znali tako su se zaustavljali, rukovali, lažno smiješili i razmijenjivali pitanja kao što su 'kako ste?', 'što ima novo kod vas?' Kao da ih je zanimalo, a po inerakciji sam mogla zamijetiti da je to daleko od istine.

Otac se potrudio da udovolji svima i napravi domijenak što punijim, bujnijim i svečanijim. Prostoriju je krasio prekrasan luster koji se s presavijajućim Swarovskim dijamantima spuštao prema ostatku prostorije.

Bend koji se sačinjavao od 5 muškaraca svirao je lagani Jazz koji je ispunjavao zvučnike prostorije. Stolovi su bili sažeti s čisto bijelim stoljnacima preko kojih si mogao zamijetiti 1001 vrsta hrane koja je netaknuto stojala na porculanskom posuđu.

Konobari su neprestalno cirkulirali kroz gužvu noseći pladnjeve s visokim čašama koje su bile ispunjene s raznovrsnim šampanjicma.

"Oh...Oprostite, nisam..." Duboki glas je zastao s pričanjem, odnosno ispričavanjem kad su se naši pogledi susreli.

Duboke i užarene, zelene kugle su se susrele s mojima dok sam kraičkom oka zapazila lagani kez koji upotpunjavao pogled ispred mene.

"Odkud ti?" Uzviknem mu nadajući se da me je čuo do buke i galame koja se prožimala u prostoriji.

Kovrčavi dečko koji se nalazio ispred mene me zbunjeno pogledao skupljajući obrve u ravnu crtu.

"Pa, došao sam na objetnicu firme, što je to tako čudno?" Lagano mi se približi prema licu, ali ga brzo zaobiđe kako bih došao do mog uha.

Osmijeh mi je pobjegao na lice osjećajući njegov oštar miris blizu sebe.Iako ga nisam mogla u potpunosti skenirati s obzirom da je bilo polumračno, em mi je bio previše blizu.

Ali bez razmišljanja sam mogla zaključiti da je kovrčavi bio obučen cijeli u crno.

"Čudno je jel su gosti ove objetnice isključivo njegovi partneri i kolege, što je razumljivo..." Nadovezala sam se još uvijek ne shvaćajući što on radi ovdje.

Trebao je ostati u hotelu i prespavati ovu noć kako je bio i dogovor, koji sam ja osobno čula kad je moj otac rekao gospodinu kovrčavom.

"Pa kao što vidiš došlo je do promjene plana...I nemoj pokušati da me izbaciš s partyja jel nećeš uspjeti.Ja sam na popisu, isto kao i ti." Nadovezao se uz lagano hihotanje kao da ga je sve ovo zabavljalo.