Eyes Of Sorrow (H.S. Croatia)

Chapter 19

"Koji je vrag ovo Annora?" Izderao se primičući pogled prema meni, te napinjući svoje tijelo na moje.

Njegovo tijelo se napelo, lice izoštrilo, a oči raširile od ljutnje i nezadovoljstva. Strah i spoznaja o mojim greškama su projurile mojim mislima čineći moje tijelo da nesvjesno ide unazad kako bih se sklonilo od kovrčavog.

"Pitao sam te jebeno nešto?" Kaže kroz zube hodajući prema meni ujedino mi ne dajući, od njegovog tijela i blizine da dišem.

Ako mu kažem istinu znam da neće povjerovati, ako slažem može provjeriti kod Huntera koji će rado reći odgovor na to pitanje s obzirom u kakvoj su oni situaciji trenutno...

Dobro što, kog vraga, da radim?

"H-Harry...nije tako kako izgleda...on me je natjerao, nisam imala iz-" , moje tijelo je dotaklo čisti, bijeli zid. Njegova ruka je udarila od zid netom pored moje glave, ujedino puštajući ugovore da se razlete po podu.

Unio mi se u lice uzburkano dišući, kao da je protrčao maraton. A njegove uzburkane, tamne oči su gutale moje.Stresla sam se na njegovo ponašanje imajući želju da propadnem u zemlju i da nestanem!

"Nemoj mi izmišljati, nemoj mi prokleto izmišljati! Već jedamput sam popušio tvoje gluposti od priče, ali vjeruj mi ovaj put ti to neće ići pod ruku." Zaprijeti mi govoreći kroz zube dok se i njegova druga ruka našla na zidu zabranjujući mi prolazi.

"H-harry, nisam te prokleto lagala, n-ne pričaj gluposti. Ako već želiš da znaš što je ovo pusti me da kažem." Ispljunem, iskreno, ni ne znajući kako, ali eto, rekla sam.

On se sarkastično nasmije na moje riječi, te skrene pogled u stranu, ali ga brzo vrati na mene i moje lice.

"Kako li samo mogu biti tako lakovjeran..." Duboko izdiše, te mi se ponovno unosi u lice tako da su nam se nosevi dodirivali.

"Ti cijelo ovo vrijeme radiš za prokletog Huntera, reci mi, ha?" Prodere se na što ja snažno zatvorim oči suzbijajući suze.

Annora, nisi plačljivica, prestani, odmah! Naredila sam samoj sebi, ali bolilo me je što mi nije vjerovao i što bih se na svaku sitnicu okrenuo protiv mene.

"Jesi ti normalan? P-pa..z-zašto bih to radila?" Proderem se na njega uzvraćajući niti približno istim tonom kao i on. Svoje ruke sam prislonila na njegova napeta, mišićava prsa u pokušaju da ga odgurnem, ali to mi nije išlo pod rukom.

"Pa možda zato što si jedna dvolična bezobraznica koja samo misli na sebe.Ista si...ista si kao i sve druge jadnice koje su preko mene pokušale doći do tog bjednika, Jacoba...Ista!" Molim? On je rekao šta? Šokirano sam usmjerila pogled prema njemu ne vjerujući njegovim riječima.

Opet smo se vratili na isto...na omalovažavanje i vrijeđanje...nije prvi put da mi je ovo rekao, ali ako to kaže opet znači da to nije ni prestao da misli...

Kad su mi se stvari povezale u glavi uprla sam svu svoju snagu, te ga udarila po prsima čineći da gubi ravnotežu. Srce i tijelo mi se raspadalo, što na bol od Huterovog udarca, što na bol od Harryjevih riječi, ali bolje nisam ni trebala.

Ako već tako misli cijelo ovo, prokleto vrijeme, bolje da se klonimo jedno od drugog...jel ovo nema smisla.

Brzim pokretima sam pokupila torbicu ne mareći za dokumete dok me je on neutralno promatrao u mojim radnjama. Nači toliko sam mu nebitna, toliko mu je sve ovo nebitno...e dobro, onda ni ne zaslužuje da mu se pravdam.