Eyes Of Sorrow (H.S. Croatia)

Chapter 20

"Gospođice Roses, Vaše ocjene su prihvatljive za upad u City, University of London, ali morate biti svjesni da se morate dokazati kroz godinu, jel svi profesori će nakon moje priložene dokumntacije o Vama znati da imate neriješenu povijest iz srednje škole."  Kaže ozbiljno, dok je uglađeno popravljao tamno plavu kravatu koja je krasila bijelu košulju.

Znala sam to i sama, ali spremna sam se potruditi oko ocjena, jel bolje biti sa diplomom, nego bez nje.

"Sve smo shvatili, direktore.Evo Vam moja vizitka, pa ako Vam ikakva usluga zatreba ili slično nazovite me slobodno, u redu?" Moj otac koji je sjedio na fotelji pored mene se oglasi usputno pružajući, meni već poznatu bijelu vizitku s plavim slovima.

Direktor se uskomeša na sjedalici, te na tren baci pogled prema vratima kako bih vidio da li tiko nailazi, ali nakon provjere brzo grabi vizitku i zahvaljuje.

Svi se ustajemo sa fotelja, rukujući se, te netom ja i otac napuštamo ured. Čim smo izašli presjekla sam ocu put stajući ispred njega.

"Oče, nisam glupa, znam što su one tvoje riječi i vizitka značili. Pa, rekao si mi da nemamo novaca, pobogu!" Kažem kroz zube, što tiše sam mogla reći jel oko nas su stalno cirkulirali razno-razni studenti i profesori.

Otac na moje riječi se samo nasmije, te me zaobiće nastavljajući s hodom. Šta je tu smiješno?

"Za ovako korisne stvar imam novaca, tako da ne buni se nego gledaj da se pobrineš da sve ide svojim tokom, da ja ne bih morao preuzimati neke aktivnosti." Hladno i neutralno odbrusi, kao da je to tek tako.

Nisam htjela da išta poduzima, jel saznalo bih se to prije ili kasnije, a ovo je jedan od najjačih fakulteta u Velikoj Britaniji i sve mislilm da takav skandal ne bih poplavio internet.

"Molim te, ne miješaj se u ovu situaciju više nego što je potrebno." Kažem te ga zaobiđem hodajući metar ispred njega.

Nisam mogla trpiti njegovo ponašanje, kao da se digao na lijevu nogu pa je cijeli bezvoljan i bezobrazan. Samo neka me prokleto posluša i kloni se muljanja tamo gdje zna da bez problema mogu stvari da procure vani!

"Jel ti to ne cijeniš moj trud i rad koji ulažem u tebe, mlada damo?" Zadrekne se netom iza mene na čiju se visinu tona i samu grubost koja se osjećala u njegovom glasu okrenulo par studenata za nama.

Njegovo nesnošljivo ponašanje se nastavilo kada mi je presjekao put na sred izlaza iz fakulteta ljutito me gledajući. Bio je toliko nabrijan da sam mislila da će me ošamariti, sada, ovdje, pred svima.

"N-ne." Jedine riječi koje su uspjele napustiti moja usta bila su totalna neistina, ali znala sam ga vrlo dobro, tako da bolje da sam samu sebe presjekla na vrijeme, nego napravila scenu ispred fakulteta u kojem još nisam ni krenula.

Na moje riječi je on samo klimnuo glavom, te mi je okrenuo leđa ovog puta hodajući ispred mene. Iznervirano sam napravila grimase prema njemu, iako me nije mogao vidjeti jel je bio ispred mene.

Jednostavno sam se morala nekako riješiti mojih frustracija i ljutnje koju je budio u meni.

Kroz neko kraće vrijeme smo posjedali u njegov auto krećući se u nepoznatom smjeru. Ni sama nisam znala što radim s njim ovog jutra, ali sam bila sigurna da će mi totalno uništiti današnji dan ako ostanem s njim još sat vremena duže.

Jutros sam se, za promjenu, baš lijepo naspavala i probudila bez ikakvih bolova i smetnji.Jedino što se cijelo vrijeme kroz moje misli, svjesno ili nesvjesno, vukla poruka koju je Kelly uputila u moje ime za Harryja.

Cijelo vrijeme se nadam da će odgovoriti, ali nekako sve više i više gubim nadu. Iako ni sama nisam znala što sam htjela s njim, a što nisam, svejedno je nešto u meni htjelo da pričam s njim i da dovedem stvari u normalu.