Eyes Of Sorrow (H.S. Croatia)

Chapter 15

"Ka su ti već takva razmišljanja što ti onda kog vraga želiš od mene?" Ljutito mu odbrusim na što on uzdahne i pogleda u stranu.

"Ann, dovraga, ti misliš da je meni ovo tek tako?" Kaže svojim dubokim tonom dok sam počela zamjećivati promjene na njegovim očima, koje su prelazile iz svjetlije u tamniju nijansu zelene.

Oboje smo, za razliku od ostatka restorana u ovo rano jutro režali jedno na drugo kao da imamo bračnih problema, a ne nekog luđaka za vratom.

"Ne mislim Harry, ne izvrći stvari, nego mi nije jasno što želiš od mene po pitanju ovoga..." Kažem razuvjeravajući se da je sve na svojem mjestu, te da ne moram da radim dramu oko svake, proklete sitnice.

"Pa...možda da izbereš stranu..." Kaže a ja ga zbunjeno pogledam. Stranu?

"Pa, da odlučiš oćeš li novog detektiva ili novog psihologa." Kaže spuštajući ramena i davajući mi doznanja da nema bolju ideju.

"Zašto bih to radila?" Kažem mu direktno predpostavljajući njegov odgovor, ali ga ne želući čuti.

"Pa možda zato što nemamo drugog izbora." Kaže na što se ja nasmijem na njegove riječi.

Hah, on stvarno toliko zavisi od njega...

"Ti meni želiš reći da ja biram između toga 'ko će nastaviti sa mnom da radi na mom problemu, ujedino i 'ko će se privatno od vas dvojice družiti s menom pošto je Hunter toliki moćnik da nas može pobiti sada i ovdje na licu mjesta?" Okej, definitivno sam pukla i ne želim da čujem za tog bolesnika, po mogućnosti nikada više u svojem životu.

"Annora, ne zajebavaj me! Ti još ni ne znaš tko je Hunter pa možeš da pričaš što god hoćeš!" Ispljune gledajući me svojim mračnim i vidno umornim očima.

"Možda ne znam, ali ne želim dopustiti da upravlja mojim životom na takav način." Kažem jasno i glasno ovog puta dobivajući sarkastični smijeh od strane njega.

"Ann, srce, njega se ne pita za mišljenje" , upućuje mi zagonetan kez.

"On grabi što ga je volja i upravlja s tim dok god ta osoba ne popusti." Kaže misleći da mi je pojasnio situaciju, ali zapravo imam dojam da mi priča u prazno.

"Ajde ti meni već jednom reci: zašto ti ovo meni govoriš kao da iza svega ovoga postoji nešto?" Upitam primjećujući da sam ga stegla na moje pitanje.

Ha, pa jel imam izbora? Očigledno nemam, kad već ne želi milom, onda ćemo silom.

"Postoji Annora, postoji, ali ja to tebi ne mogu reći tek tako...to je na tebi da saznaš." Sve se njemu vrtilo oko vražije karijere, ali ama baš sve.

Poslovni ili privatni život, nije bitno sve njegove radnje počinju s Hunteromm, pa i završavaju.

"Kako god, onda nemoj od mene ni očekivati da se opredijelim." Kažem te se naslonim u sjedalicu gledajući kroz prozor.

Ovoga puta me je stvarno iznervirao i iscrpio s temom da više nisam mogla.Da sam došla svojim autom ovdje, sada, istog trena bih se ustala i odpeljala odavdje. Jel ovo je stvarno previše!

"Samo želim da znaš da ne želim da budeš izguran iz cijelokupnog slučaja, pa tako i mog života, što god Hunter mislio o tome." Kažem s tužnjikavim osmijehom na licu. Na neki način sam shvatila njegovu bol i težinu i cijeloj situaciji.

Nagnula sam se na stol bivajući još bliže njemu dok su moje oči bile prikovane uz njegove.

"Ni ja ne želim, naprotiv, želim da ti pomognem da se izboriš sa demonima, crnilom i sjećanjima koja imaš nakon svega." Kaže nježno me gledajući. Negova ruka je našla put do mog obraza u slijedećem trenutku ga lagano milujući.