Eyes Of Sorrow (H.S. Croatia)

Chapter 17

Nije znala kuda ide, ali je znala da joj je svježi zrak bio nužno potreban.Nailazeći na stepenice je projurila ne mareći što je duboki muški glas viče moleći je da stane, moleći je za makar trunku pažnje, ali ona je odbijala sve oko sebe.

Svu buku, žamor, glasnu glazbu, gužvu i znatiželjne poglede. Samo je mislila kako će stići ka cilju i kako će se domoći sviježeg zraka koji joj je bio prijeko potreban.

Njeno sićušno tijelo zakoračilo je u gužvi gubeći joj se trag dok ju je kovrčavi momak uporno pratio neodustajaći pod nikojom cijenom. Bio je uplašen za njeno dobro...bio je uplašen da joj se nešto neće dogoditi dok je u radnjivom i emocijonalno teškom stanju.

Njegovo se tijelo sudaralo od druga tijela, a noge spoticale od tuđe, ali nije mario, nije mario o ničemu, samo je mario o jednoj stvari, a to je bila ona.

Bio je svjestan što je probudio u njoj, koje osjećaje, emocije, sjećanja i traume koje su bile previše za nju, a on se zbog istog grizao. Grizao se jel je bio svjestan svoje pogreške, svojih naglih postupaka i nepromišljenosti.

Ali alkohol u njegovoj krvi i venama je učinio svoje, dovodeći ga u ništa bolje nego neugodnosti i loše odluke. Sebi samome se puno puta kunio da više nikada neće uzeti ni kap jel je znao da ga, ta ista tamna i ukusna tekućina nikad ne ovede u dobrom smjeru, ali jednostavno joj se nikada, pa tako ni sada nije mogao oduprijeti.

Kada ju je zamjetio, njezine vitke noge kako se pletu jedna za drugom i prekrasna tamna kosa kako se dizala na njeno poskakivanje i sam nalet vjetra znao je da je tu...i da je na sigurnom.

Ali kako bih bio u potpunom miru morao ju je zaustaviti u bilo kakvom naumu, pružiti joj utjehu, riječ i savjet zdravog razuma i ono najbitnije, tražiti za oprost. Povikao je još jednom za njom ne nadajući se da će ga doživjeti, ali ipak je.

Zaustavila se na izlazu dvorišta od kuće ispuštajući duboke izdahe.Bilo ju je strah okrenuti mu se i pokazati njezino uplakano, zacrvenjeno i izmuljano lice, ali nije ni morala jel je već u slijedećem trenutku se on našao ispred nje.

Od srama je pognula glavu ispuštajući tihi jecaj, te čvrsto zaklapajući oči koje su skrivale puno više od boli, patnje i tuge.

Njegovi nježni prsti su se obvezali za njezinu slatku i malenu bradicu lagano je podižući. Kada mu se lice susrelo s njezinim u srcu ga je nešto presjeklo, kao komadić stakla koji je ulazio sve dublje i dublje ostavljajući bol i tugu na ono što je gledao svojim uplašenim očima.

Njen pogled se nakon premišljanja susreo s njegovim u nevjerici promatrajući prekrasne užarene kugle koje kao da su svijetlile nad ovoj noći.Njegove ruke su se nesigurno prožele ka njezinom licu uz blagu drhtavicu dok su nježno prolazili kroz njezin obraz zaustavljajući odbjeglu suzu, te je brišući.

"M-molim te mi oprosti, oprosti mi što sam ti naudio..." Riječi su kliznule niz njegova usta dok su mu se usne tresle, a jezik pleo. Nemoć ga je obuzela, a strah gušio da išta više od toga i izgovori.

Njezino disanje se polako počelo smirivati, a oči su joj se prestajale nakupljati suzama dajući mu dobar znak, dajući mu znak da radi ispravnu stvar.

"Ni na kraj pameti mi nije bilo da ti naudim u bilo kojem mogućem smislu. O-oprosti mi, ako sam prenaglio, o-oprosti mi.." Iako je znao što radi njegove riječi su otkrivale nesigurnost, strah i bojaznost. Bojao se da neće biti ponovni razlog njezinih suza i jecaja.

Njezin blagi i sićušni osmijeh se satkao na rumenom, mrljavom ali prekrasnom licu ukazujući mu da je učinio nešto najispravnije moguće. Srce mu se uzlupalo kad je vidio da osmijeh osvanjiva na njezinom licu, kao sunce poslije kiše.