Nora's POV
"Bok, čujemo se."- ispraćala sam svoju divnu obitelj te trenutno stojim na vratima gledajući kako konvoj odlazi. Jedva su se odlučili da idu kući, nije da je prošla ponoć, ali nema veze.
"Nooć!"
Nakon što su otišli zaključam se te smireno odem u dnevnu gdje se bacim na veliku kutnu razmišljajući što je slijedeće, što se može još dogoditi u mome životu?
"Otvori mi."
"Nora."- mislila sam da umišljam jer sam umorna, ali kad se malo priberem shvatim da netko stvarno kuca tražeći da otvorim vrata stana.
Ustanem s kutne tiho, polako i sigurno krenem prema vratima, no prije nego li krenem pogledati tko je na vratima iz kuhinje uzmem tavu za samoobranu.
"Zadnji put ti govorim da otključaš."- što sam bila bliže vratima mogla sam raspoznati glas. Ethanov glas. Uplašilo me to jer zašto dolazi poslije ponoći? Možda da me ubije pa da se lakše riješi moga tijela.
Stajala sam na sred hodnika s tavom u rukama kada se odjednom vrata moga stana krenu otključavati i otvarati.
"Šta izvodiš ti?"- zastao je kada me ugledao s tavom u rukama kako stojim i čekam da se nešto dogodi.
"Rado bih ti postavila isto pitanje."- glas mi zadrhti jer sam ga gledala kako zatvara vrata te sam čekala da ih zaključa, ali nije to učinio.
"Došao sam razgovarati."- skinuo je sako te dignuo ruke u zrak okrečući se u krug kako bi mi dokazao da nema ikakvog oružja i mene smirio da spustim tavu, ali nisam ju spustila, nisam mu vjerovala jer zašto bi mi razgovarali?
"Sad?!"- ciknem udaljavajući se unazad jer se počeo približavati meni što mi se nije sviđalo.
"Da, sad i odmah."- govorio je poprilično grubim tonom što mi je tjerao neugodan osjećaj u tijelo.
"Želim čuti istinu."- i zaustavim se na sred boravka očekujući da stane, ali je nastavio hodati sve dok nije došao na metar do mene nakon čega mi se nastanila velika knedla u grlu jer ne znam šta traži.
"Kakvu?"- upitam nesigurno ne znajući o čemu se radi, a na moje pitanje je reagira poprilično neobično. Nasmijao se.
"Zašto si mi lagala?"- uzvrati mi dosta samouvjereno, dok sam ja gubila dah na svako njegovo novo postavljanje pitanja.
"Kad?"- pretpostavljala sam da misli na to da sam priznala kako sam predala dokumente policiji, za sada je to jedina ozbiljna, a mislim da i posljednja laž koju sam mu izgovorila.
"Danas iliti jučer. Kako želiš."- slegne ramenima misleći na onu situaciju jučer i potvrdi moje sumnje na što ispustim glasan izdah jer on nije trebao znati za to. Netko će stradati.
"Nisam lagala."- promucam i to ozbiljno. Jedva sam izustila te riječi, morala sam ga uvjeriti da nisam lagala, ali čak ni sebe nisam mogla uvjeriti da moram lagati. Izgovorila sam jednostavno previše laži danas, da više nemam tu snagu uvjeravanja ljudi u laži.
"Lagala si."- podignem pogled uplašeno gledajući u njegove oči koje vjerojatno znaju istinu.
"Nisam."- tiho kažem odmahivajući glavom, dok sam ga gledala u oči. Nisam mogla progovoriti više jer ne znam šta da kažem, ako zna istinu ne mogu ga uvjeriti u suprotno.
Njegove pune usne su se uozbiljile, a te njegove oči su me neuomorno gledale očekujući istinu, dok su se njegove obrve izobličile, skupile su se jer im nije jasan razlog mog laganja.
"Šta ti je rekao? S čime te natjerao da mi lažeš?"- definitivno zna istinu i sad očekuje od mene da mu kažem isto, ali ne smijem. Sve riskiram.
