Nora's POV
"Zašto moram znati pucati? Jesi ti normalan?"- napala sam ga kada me izveo u neku šumu iza njegove kuće govoreći mi kako će me sada naučiti pucati iz pištolja.
"Bolje da znaš, nego da ne znaš."- stao je pored mene i iz hlača izvuče pištolj na što se brecnem gledajući u to.
"Ja mislim da je moj jezik dovoljno oružje za ovu situaciju."- nasmijao se na moju rečenicu ciljajući nešto u šumu.
"A šta ako vidiš Zaru, a trebaš se riješiti nekog idiota koji će ju napasti? S jezikom ćeš ga upucat?"- i ispali iz pištolja na što skoknem na mjestu ispuštajući krik jer je pogodio nekakvu limenku koja je bila namještena dosta udaljena od nas.
"Ethane, neću ubijati ljude. Rekao si da ću te samo voziti i da kasnije bježim."- kažem ljutito govoreći jer ne želim pucati i ne želim ubijati.
"Tvoj red."- u ruke mi ugura pištolj te ga pogledam ne shvaćajući zašto me tjera na to.
"Gledaj, tamo. On će svakog trena napasti Zaru, dozvolit ćeš mu da to napravi?"- prstom je pokazao ispred mene na limenku koju očito ja moram pogoditi, a pričom kojom me natjerao na pucanj me natjerala da učinim to. Ispalim metak iz pištolja i pogotim limenku, pa pogodim drugu i zatim treću.
"Neću mu dozvoliti da to napravi."- zarežim kada ispalim tri metka te mu vratim pištolj u ruke, dok me zapanjeno gledao ne očekujući da ću pogoditi limenku.
"Oho."- nasmijao se te ostanem stajati na mjestu gledajući ga ne znajući šta slijedeće očekivati.
"Pucanje si brzo svladala, pretpostavljam da ti onda tučnjava nije nešto strano."- rekao je te sam prepostavljala da ćemo se tući sada. Zašto je to potrebno? Kao da ne zna.
Imao je nekakav čudan sistem poduke, ali nekako smo se borili. Uglavnom, bilo je smješno. Izgledali smo kao dvije petogodišnje curice koje se pljeksaju dlanovima i tuku se zbog dečka.
"Gladna sam."- dosadilo mi je raditi to što je tražio, pa stanem jer sam gladna popila sam samo kavu.
Stao je i gledao me kimajući glavom, pa se vratimo u kuću jesti.
"Jako si spretna."- pohvalio me posluživajući mi sendvič na što ga pogledam uz sarkastični osmijeh.
Navalila sam ma sendvič neobazirući se na njega jer sam stvarno bila gladna i samo želim da spasimo Zaru, stvarno mi je to bitno.
"Nakon što pojedeš volio bi da odeš malo odspavati, navečer trebaš biti odmorna."- žvakajući svoj sendvič obrati mi se Ethan sa tako glupom rečenicom na što ga pogledam podignutih obrva.
"Izgledam li ti kao osoba kojoj je trenutno do odmora?"- prestanem sa žvakanjem jer ga trenutno gledam ne vjerujući da je to rekao, on želi da ja sada spavam.
"Nora, treba izdržati do ponoći, brže će proći vrijeme, a i bit ćeš odmornija."."- ispustim sendvič iz ruku smirujući se dubokim disanjem.
"Ne živciraj me i ne nagovaraj me na nešto što ne želim."- pokušam to reći dovoljno ozbiljno, ali ne opet previše da me se ne naljuti.
"A šta ćeš? Svađati se sa mnom? To ti je draže?"- kaže provocirajući me.
"Ne, idem u tvrtku pokupiti papire, idem kući po laptop, donijet ću tu i raditi. Nećemo razgovarati, a nećemo se ni svađati."- odgovorim uzimajući ponovno ruke u sendvič zadovoljno grizući zalogaj istog.
"Nor..."- prekinem ga jer znam kuda ovo vodi.
"Rekla sam to i tako će biti."
"Okej, ali onda ću te ja odvesti."- ideja mi se nije sviđala, ali pošto drugačije danas ne ide prihvatim to.
