Ethan's POV
Otišao sam. Ljut, isfrustriran i potpuno uništen. Nisam mogao gledati u nju koja je u suzama zaspala, a da ne učinim nešto. Naumio sam reći svojim roditeljima što imam i što mi je sada na duši, što mi se sada vrti u mislima i što ću možda zbog njih učiniti. Želim da to znaju, želim da pate zbog moje tuge. Želim da znaju koga su ubili.
Prije nego li sam otišao do stanice nazvao sam Chasea kako bih saznao u kojoj su policijskoj stanici, a i da ujedno iskoristim njegovu policijsku službu kako ni mi riješio razgovor s njih dvoje. Zamolio sam ga da nitko ne zna za naš telefonski razgovor jer i sam znam da se većina njih neće složiti s tim što ću učiniti.
Uputim se prema stanici u kojoj su i uđem unutra objašnjavajući policajcu kome sam došao u posjetu, uveo me u nekakvu tamnu prostoriju u kojoj su sjedili njih dvoje za stolom vezanih ruku. Duboko udahnem i izdahnem smirujući samog sebe. Kročio sam unutra i ugledao Simona koji me pogledao ispod obrve i Camilu koja kada me vidjela se odmah uspaniči i započne s postavljanjem pitanja.
"Kako je Nora?"
"Je li sve u redu?"- da ju ne poznam rekao bih sa sigurnošću da je zabrinuta, ali ovu dvoličnu osobu ja više ne poznajem.
"Šta misliš, Camila? Je li tebi bolje nakon što si joj zabila nož?"- upitam ju i stanem nasuprot nje gledajući ju u te odvratne oči pokušavajući shvatiti šta smjera, dok za razliku od nje, Simon je zujao potpuno nezainteresirano sa strane što je bilo potpuno očekivano jer to je on. Nikada se ni za što nije brinuo i žalio.
"Ethan, vjeruj mi nisam htjela to učiniti, htjela sam te uplašiti i ona se niotkud poj..."- započela je panično objašnjavati i slušao sam to sve dok ju Simon nije uhvatio za ruku tako ju tjerajući da ušuti.
"Drži ju za ruku, ne dozvoljavaj joj da govori, ali samo da znaš od danas nosite obadvoje još jedan život na duši jer ste ubili moje dijete."- oslonio sam se rukama na stol i probijao ih pogledom od mržnje koju osjećam prema njima. Camila glasno udahne i oči joj zasjaje od suza i stvarno mogu reći da je bila vidno uzrujana za razliku o Simona koji me gledao u oči bez da je trepnuo, bez apsolutno ikakve emocije me gledao i tu sam zaključio da taj nema dušu, taj je gori od vraga.
"Izgubila je bebu?"- zacvili Camila na što ja kimnem glavom ne skretajući pogled sa Simona koji me i dalje beživotno gledao.
"Ona je izgubila bebu, a ja sam izgubio sebe, izgubio sam nju i izgubio sam nas. Više me nikada neće gledati istim očima jer ja sam krivac za sve što se njoj sada dogodilo, ja sam kriv jer prolazi kroz sve ovo, ja sam kriv jer sam vam naivno vjerovao i mislio da nam nikada nećete nauditi, a na kraju ste učinili nešto na čemu vam samo vrag može pozavidjeti. Ubili ste malo, nevino biće. Shvaćate me? Niste ubili čovjeka, nego malo i nevino biće koje još nije upoznalo svijet."- zastanem nakratko smirujući disanje jer sam postao uznemiren, a kada shvatim da šute i da čekaju da nastavim, onda nastavim.
"Malo, nevino biće koje još ne zna ni što je svijet, ne zna što ju je sve moglo čekati kada bi se samo rodila, ne zna koliko ju je ljudi voljelo makar ju još nisu ni upoznali. Uvijek sam prema vama imao trunku poštovanja, ali sada vas prezirem, to dijete vas je možda moglo zavoljeti, možda bi voljela Simone tvoju namrgođenu facu jer joj je to smiješno, a možda bi to dijete voljelo tvoje naočale Camila jer ju to zabavlja. Možda bi vas to dijete shvatilo jer znate da djecu uvijek privlače čudne stvari. To dijete bi vam sigurno dalo šansu, a vi? Vi joj niste dali ni šansu za život."- ispucao sam sve što mi je bilo u mislima i gledao njihove reakcije. Camila je već očekivano bila u suzama, dok me Simon gledao na prvu potpuno nezainteresirano, ali i njemu su oči zasjale tako mi svega, ali vidio sam to.
"A sada? Šta da radim? Ne mogu Noru ni u oči pogledati jer znam da će naš mali anđeo uvijek biti tu negdje i konstantno me podjsećati da sam ja kriv što nisam primio taj nož. Zašto ste to učinili?! Zašto ste me natjerali da razmišljam da prekinem s Norom misleći kako je to najbolje za sve? Šta sam vam učinio da mi želite toliko zlo?"- govorio sam jedva suzdržavajući suze, ali mi je glas pucao od tuge i to se moglo jasno čuti jer sam jako tužan i izgubljen, a on mi bez riječi gledaju, samo su oči govorile.
