Jer zajedno smo najbolji ✔

Prolog

Otvorim velika staklena vrata i izađem na svjež zrak.

Napokon.

U visokim potpeticama i žurnim hodom dolazim do svog auta.

„Hvala." Zahvalim se dečku koji mi drži otvorena vrata otkad sam izašla iz zgrade.

Čim uđem, skinem štikle i skupa s torbom ih stavim na suvozačevo mjesto.

Duboko izdahnem i na tren zaklopim oči.

Vrijeme je da krenem.

Upalim muziku i uključim se u promet.

Prstom lupkam u volan dok pratim ritam pjesme kimanjem glave. Stanem na crveno.

Popravim retrovizor kada se upali žuto. Stisnem gas.

Vozim se poznati ulicama Seattlea. Svaki dan ista ruta i uvijek ima nešto novo za vidjeti.

Na primjer, trenutno gledam nekog idiota kako stoji na zelenom. Malo se pomaknem te shvatim da idiot tipka po mobitelu.

Potrubim mu, a on mi pokaže srednjaka. Ja napravim isto.

I lik se sada u inat neće pomaknuti. Ufff, kako mrzim takve ljude.

Malo po malo stišćem gas i idem prema njemu. To ga probudi pa krene dok je još žuta. I ja prođem odmah za njim. Premjestim se u drugu traku i još mu jednom pokažem srednjaka prije nego što skrenem.

Idiot.

Stanem na parkiralište i izađem iz auta. Sjetim se obuti štikle, ali ostavim torbu jer mi nije potrebna.

Dođem do ulaza taman kada djeca počnu izlaziti. Svako dijete ode svome roditelju, a moja sestra se zaleti meni.

„Viki!" Primi ju i podignem u zrak.

Spustim ju te se zagrlimo.

„Znaš, mišu, postaješ sve teža i teža. Uskoro te neću moći podignuti."

„Dizat ćeš me dok me god zoveš mišem."

Isplazim joj jezik na to.

Mrzi svoj nadimak.

Sjednemo u auto i ja ponovno skinem štikle. Namjestim retrovizor i vidim Lenu kako sjedi na sredini zadnjeg središta.

„Ne može." Pogledam ju, a ona teško izdahne.

„Ali zavezana sam sa sva tri pojasa. Ništa mi se ne može dogoditi ako se ti voziš prilagođenom brzinom."

„Hej! Šta bi to trebalo značiti?" Zbunjeno pitam.

„Da se voziš ko luđak." Nasmije se, a ja se okrenem prema njoj.

„Otkad si ti postala tako bezobrazna, a mala?" Zezantski ju pitam.

„Oduvijek sam takva." Kaže kada ja skrenem na cestu.

„Nije istina. Prije si bila dobro dijete. Onda si se počela previše družiti s onim Drukerom. On te naučio glupostima."

„Eh, imaš pravo."

Obje se nasmijemo.

Zazvoni mi mobitel i ja ga izvadim iz torbe dok vozim.

„Dobro da imam sva tri pojasa." Prokomentira.

„Daj tišina. Mama je. Znaš da bi me ubila da se ne javim."

Mobitel stavim na stalak i uključim se u poziv.

„Bok!" Lena i ja pozdravimo u isto vrijeme mamu koja se pojavi na zaslonu.