Jer zajedno smo najbolji ✔

17. "Zašto se onda ne želiš prepustiti?"

Okrenem se na leđa i tiho izdahnem.

Ne želim nikoga probuditi.

Noć je poslije Dana zahvalnosti i svi smo ostali spavati kod mame i tate. Bake i djedovi su u sobama s klincima dok su Sudac, Dana i Druker u podrumu. Dom i ja smo osuđeni na kauč u boravku.

Glupa igra kamen, škare, papir!

Gledam u strop. Cijelu noć nisam oči sklopila. Samo se prevrćem i nadam se da ću uskoro zaspati.

Ali i sama znam da ništa od toga. Ništa od toga dok mi duša nema mira.

Tiho se ustanem te obučem tenisice.

Duša mi neće biti na miru dok sam god kraj njega.

Široku duksu priljubim uz sebe kako bih se zgrijala. Vani će uskoro snijeg, a ja hodam samo u duksi i trenirci.

Ubrzam korak kako bi što prije došla do svog odredišta.

Ali, koje je moje odredište? Kamo sam se ja uputila?

Teško izdahnem kada izađem na cestu iz prolaza. Lijevo, desno, ravno, pitanje je sad. Kojim putem ću krenuti? Koja uspomena će me noćas držati budnom? Koji dio moje završne godine?

Pogledam na ručni sat. To je vrijeme noći što znači da idemo lijevo.

Jače se zagrlim i malo potrčim prema zalogajnici. I dalje radi 0-24.

„Bok." Pozdravim kada uđem unutra. Nasmijem se kada vidim stalnu konobaricu. I ona se nasmije kada me vidi.

Sjednem na redovno mjesto i skinem kapuljaču koju sam nosila. Rukave navučem preko dlanova kako bi se još više ugrijala. Skupčam se te skoro legnem na radijator koji se nalazio s moje desne strane.

Tako je toplo.

„Ko i uvijek?" Konobarica me upita, a ja kimnem.

Zagledam se kroz prozor te vidim crnu visoku prikazu kako prelazi cestu.

Tko bi još bio budan u ovo doba noći?

Začujem kako se vrata otvaraju, ali potpuno ignoriram. Postavim ruke ispod brade te nastavim gledati u lampu preko puta.

Krajičkom oka ugledam nečije ruke na stolu i onu crnu prikazu kako sjeda nasuprot mene. Zbunjeno okrenem glavu prema njoj kada makne kapuljaču i ugledam to lijepo lice.

Dominic.

Sramežljivo se nasmijem te leđa položim na naslon. Pogled spustim na svoje ruke koje se igraju s rubom njegove dukse.

Konobarica nakon nekog vremena ispred nas stavi dva tanjura i dva pića. Jedno za mene, jedno za njega.

Podignem pogled prema njoj kako bih joj se zahvalila, ali mi ona samo namigne i nestane.

Počnemo jesti našu hranu. Niti jedan od nas ne progovara. Jedino što se čuje je zvuk radija i neke lagane pjesme na njemu.

Tu i tamo podignem pogled prema Domu samo kako bih vidjela da me gleda ispod trepavica. Svaki put brzo spustim pogled na tanjur i nastavim jesti.

Bože, kada će ovo završiti?

Pojedemo do kraja te on ostavi novce na stolu i ja prva izađem van.

Iskreno, ne znam želim li sada biti kraj njega. Budimo realni, maknula sam se iz kuće jer me je gušilo biti s njim tako blizu. Ali, koliko me je gušilo, toliko mi je i pasalo. Osjećala sam se kao nekada. Kao prije pet godina kada je sve bilo odlično.

Temperatura je jako niska i počeo je padati snijeg. Ponovno se zagrlim jer mi je jako hladno. Ubrzo oko sebe osjetim jaknu i dvije snažne ruke.

„Prestani." Tiho kažem.

„S čim?" Upita.

„Znaš ti dobro s čim." Izdahnem te požurim prema kući.

Jako je hladno.

Odjednom me sve lupi. Svi događaji od prije 5 godina mi se vrte po glavi. Okrećem se oko sebe i na svakom dijelu parka vidim Doma i mene. Smijemo se, zezamo, grlimo i ljubimo. Radimo sve što ne radimo sada.

Nakon projekcije sretnih dana, slijedi projekcija zadnjih godina. Svako razmišljanje o njemu. Svaki trač, svako slušanje što Ice i Jacob govore o njemu. Svaku neprospavanu noć.

Moraš otići, Victoria.

Bježi.

Ovo nisi ti.

Potrčim prema prolazu dok se Dom dere iza mene.

„Viks! Viks, stani!"

Primi me za ruke i okrene me.

„Pusti me!" Glasno kažem dok mi suze napuštaju oči.

„Smiri se. Sve je u redu." Primi me za ramena i približi me sebi.

„Ništa nije u redu, Dom. I sam to znaš. Pusti me. Ne mogu ovo više." Maknem njegove ruke te nastavim svojim putem.

„Što ne možeš, Viks?" Malo ljuto govori.

„Ostavi me na miru, Dom." okrenem se prema njemu „Dobro znaš što to ne mogu."

„Ne možeš više biti kraj mene, a da ne žališ za svim, zar ne?" Izravno kaže, a ja ga bez riječi nastavljam gledati.

„Zar ne?!" Glasnije kaže očekujući odgovor, ali ja ga ne dajem.

„Jebeno mi odgovori, Viks!" Ja samo šutim jer ne znam što će izaći iz mojih usta ako ih otvorim.

„Jesi li me se uopće sjetila u zadnjih pet godina?! Jesi li uopće ikad pomislila na mene di sam, šta sam? Jesi li?" ljuto me gleda „Jer sam ja na tebe mislio svaki dan. Svaki dan, cijeli dan. Jesi li ti o meni razmišljala toliko?"

Nema odgovora, a on me razočarano pogleda.

„Tvoja šutnja mi govori da nisi." Razočarano kaže, a ja odmahnem glavom.

„Nije istina. I sam to znaš." Shvaćam da me želi provocirati, ali mu moram odgovoriti.

„Znam li? Znam li stvarno?" Nastavi, a ja se naljutim.

„Nemoj to raditi, Dom. Nemoj govoriti kao da mi nije stalno jer znaš da je. I to previše." Suze se opet pojave kada mi on prilazi.

Uzima mi već sad plave ruke i stavlja ih na svoja topla prsa. Glavu spušta do mog uha.

„Zašto se onda ne želiš prepustiti?" šapne pa nastavi „Bilo nam je lijepo, zar ne? Dobro smo se zabavljali, zezali, družili, pričali... Jedino smo užasno plesali." Nasmijem se na kraju kada se sjetim maturalne.

Bože, katastrofe.

Malo se opustim, ali ni to ne traje dugo. Odmah se sjetim što se kasnije dogodilo. On mi i dalje šapće naše uspomene, a ja mašem glavom i udaljavam se i njegovog zagrljaja.

„Ne, ne, ne, ne. Ne mogu to ponovno prolaziti. Oprosti, ali ne mogu." Rasplačem se do kraja te krenem trčati prema kući.