Dosada me izjedala, željela sam raditi bilo šta. Svojim čuvarima, čuvarima ove kuće sam svaki dan pekla hranu, kafe i kolače. Nisu se bunili, uživali su i često me pohvaljivali za moj trud s hranom.
Ali onaj od koga sam željela pohvalu nije niti takao hranu koju sam spremila niti ovog dana.
Tužno sam izdahnula i uzela da čitam knjigu. Ponekad sam se znala toliko uživjeti u knjigu da pođem sebe smještati u ulogu junaka.
Svi smo i bili junaci svoje priče, samo smo izgubili pojam da je naš život samo naš i da ga samo mi možemo promijeniti, niko drugi.
"Ćao momci", iznijela sam kolač kinder pingvin pred svoje čuvare.
"Joj šefice nemojte više udebljati ćemo se", Nikola se nakezio.
Bio je zabavan i sarkastičan, volio se šaliti. Svi su imali po više od stotinu kilograma kao da će im jedan kolač promijeniti život.
"Uživajte vidimo se, u vrtu sam", uzela sam iz podruma rukavice i malu motiku, a potom sam otišla da sredim oko svojih, želim reći Srđanovih, ruža.
Čupkala sam travkice oko njih, a onda sam skinula rukavice i odignula se na noge saginjajući se da utabam zemlju oko crvenih ruža.
Ovo je bio raj na zemlji. Raj za moju dušu.
Rukama sam se borila da pomaknem kosu s lica, a da pritom ne umažem svoju facu blatom.
"Tu si", Srđan me preplašio iza mojih leđa.
"Da tu sam."
Namrštio se. "Puštam te danima, je li ti toliko dosadno ili želiš da mi se odužiš čišćenjem dvorišta i kuće?"
"Samo mi je dosadno uživam u tome, nisi nijednom probao moju hranu", tužno sam izustila.
"Gladan sam", nasmijao mi se, ali sam ga zbunjeno gledala.
"Na stolu je napravljena, pita, supa i meso pa odluči šta ćeš da jedeš", brbljala sam i ponašala se kao govoreći jelovnik.
Maknuo mi je pramen s lica prstima, a potom obrisao blato s moje usne. "Je li ti prst u redu?"
"Samo peče", ovu igru Srđane može igrati dvoje.
Ponovo je zasisao moj prst gledajući u moj izraz lica sa zadignutom obrvom. "Puši Srđane ohladi to polizano", zlobno sam se osmjehnula.
"Jebeš me na suho", odmaknuo se od mene.
"Ne, oprosti", povukla sam se crveneći se.
"Prestani mi se izvinjavati faktično uvijek ni za šta", prišao mi je mazeći moj obraz. "Koliko je ovo sjebano."
"Koje?", upitala sam.
"Želiš li da idemo kod Zlate i Adrijana?"
"Želim", veselo sam zacičala i objesila se oko njegovog vrata.
Možda ovaj pakao s njim i nije toliko pakao.
Utrčala sam u kuću i brzo se presvukla.
"Spremna sam", utrčala sam u njegovu sobu padajući ispred njegovih nogu. "Uuops", izustila sam klečeći ispred njega, ispred Srđana koji je bio samo u peškiru.
Odignuo me s poda i bez riječi smjestio na svoj krevet. "Jebem ti mater više", opsovao je mrmljajući ponovo odlazeći u toalet.
Pokucala sam na vrata. "Srki dobro si?"
"Isuse Anita tu sam brzo", rekao je.
"Sigurno si dobro?"
"Jebem li mu nebo njegovo", psovao je, okrenula sam se oko sebe tražeći telefon, ali je on bio na komodi.
Isuse, nije valjda...
Izašao je vani dok sam ja neugodno podnosila ovu situaciju.
"Možemo da krenemo", šturo je izjavio.
Sjeli smo u auto bez riječi, bez riječi je protekla i naša vožnja.
"Anita gdje si uđi ljepotice, ćao Srki", ušli smo unutra i zatekli stariju ženu na fotelji.
"Ovo je moja mama ", upoznala nas je.
"Ovo su Srđan i Anita mama", predstavila nas je svojoj mami.
"Drago mi je djeco, ah koliko volim vidjeti ljubav među ljudima. Sve ste toliko sretne pored takvih muškaraca."
"Gospođo mi nismo", zaustila sam da kažem da nismo par, ali mi je Srđan rukom prešao od koljena do butine pomavljajući par puta pokret.
"Hvala vam", rekao je pristojno.
Adrijan je ušao unutra i Srđan je maknuo svoju ruku, hladnoća mi je prošla kostima, ali sam se opomenula da ne radim to.
On je tu da me štiti, ne da se veže za mene.
