"Vjerujem da bi moglo biti i gore," prizna Nevill dok smo išli na čas o Normalcima. Zahvalna sam što sa mnom priča opet; ovaj čas je svakako dosadan i bilo bi gore kada ne bi imala prijatelja uz sebe. "Možeš biti zaintresovana za... Amycusa ili nekoga. E onda bi tu stavili crtu."
Ja frknem. "Da sam zaintresovana u Amycusa, Ginny bi me ubila u snu."
Nevill uzdahnu. "Ginny nije ljuta na tebe, Iz. Čak je rekla da tebi treba da se svidja ko god. Samo mislim da bi ona voljela da to nije Malfoy."
"Pa, ne brini," rekoh, dok smo se priključivali gomili za čas Normalaca. "Ovo su samo moja osjećanja. Mislim da Draco mrzi mene ovakvu."
Kada smo ušli u Alectinu učioncu, ona je već tamo; naslanjajući se unazad na stolici sa svojim zdepastim nogama. Naboram nos dok sam se sa Nevillom utopila u stolice, ali nećemo se ni usuditi da joj damo prljav pogled ili nešto slično. Za sada, najbolje je da se klonim Carrowsovih.
Jednom kada smo ušli unutra, Alecta pročisti grlo gadno i započe da nam priča o kakogod se zvala današnja fascinantna lekcija. Ne slušam je; Dracovo mjesto je uobičajeno nezauzeto. NIje se pojavio na času.
Nije toliko čudno što Draco preskače časove. Nije na časovima isto koliko i jeste - iako ne propušta baš toliko, na primjer ne propušta baš toliko časove Normalaca. Ove godine, on i Snejp su kao drugovi, i Draco izgleda da je odsutan, trči da uradi zadatke za Snejpa. To sam primjetila.
Čas se nastavlja. Jedino pametno što je Alecta uradila je to što je stavila sat na zid, i gleda u mene sa druge strane, minute otkucavaju sporo kao puževi. Noge su joj idalje na stolu, trutovi su tu idalje, ponavljajući tri riječi koje smo čuli svi bezbroj puta iz njenih usta: Normalci su bagra. I ostale varijante. Uključila sam se - to je alarmantno koliko smo svi imuni na slušanje tih riječi, njene riječi prolaze nam kroz glavu kao da slušamo vremensku prognozu. Moj pogled prodje na druge učenike - većina njih mrzi Carrowsove, čak i oni koji zaspu na njenim časovima. Kod prozora, Goyle izgleda kao da će svaki čas da počne hrkati.
Dracova stolica je idalje prazna.
"Young."
Moja glava se podiže; postala sam tako apsorbirna zbog Dracove odsutnosti da nisam primjetila da se Alecta ustala sa stolice i počela šetati oko stolova, do Nevilla i mene.
Zaustavila se do sjedišta gdje mi sjedimo, zlonamjerno uputi njene oči na mene. "Čula sam ti za oca, Princezo."
Osjetila sam kako je sve u meni palo. Kako su prolazile nedelje od Božića, sve sam više mislila da Carrowsovi nisu čuli za mog oca. Mislila sam da nikada neću morati da razgovaram o ovome sa njima. Uglavnom uzvratim svaki put kada mi Alecta nešto kaže, ali kada kaže nešto o mom ocu, onda ne znam. Ne znam da li ću moći da izdržim to.
Uzmem dubok uzdah. "Malo si zakasnila."
"Čula sam da nije čovjek kakav se predstavljao," ona se podsmijehnu, "Čula sam da je sakrivao Normalce,"
"Kažeš to kao da je to loša stvar."
"Čovjek koji je čistokrvan, gura Normalce da se sakriju od onog što zaslužuju?"
"Kada god je znao da će Smrtožderi da ih napadnu, on je Normalce gurao da se sakriju," rekoh, dok mi se glas tresao. Nevill mi pritisnu ruku ispod stola. "Smrtožderi. Tvoji ljudi. To nije loša stvar, to je ljudska pristojnost."
"Ne pričaj o nama tako!" Alecta reče odjednom, njene oči su rasle divlje. Ona je luda, sigurna sam u to. "Ne kada je on - tvoj otac - pretvarao se da je jedan od nas dugo vrijeme!"
"To nije fer-" Nevill započe, ali sam ga gurnula oštro. Njegovo lice je prepuno rana, najbolje je za njega da se ne miješa.
"Ja mislim da je fer," reče Alecta. "Ispalo je da tvoj tatica nije tako dobar kako se mislilo? Zar nije tako, Princezo?"
Vrućina obliva moje obraze sada. Ne mogu je više izdržati, ne mogu. Šta da kažem? Kako da je natjeram da prestane? Gdje je Draco? Treba mi sva hrabrost da pogledam Alectu u oči. "On se pretvarao da je jedan od vas da bi pomogao nevinim Normalcima. Ja mislim da je njegov plan genijalan."
"Normalci su bagra!" ona vrisnu. Mogla sam da osjetim svako oko u razredu da je upiljeno u mene, gledaju, pitajući se. Koliko dugo je mogu pustiti? Koliko dugo prije nego što se slomim? Alecta se prošunja bliže. "Zar sam te naučila apsolutno ništa?" ona zapita, njen glas sada odjednom nježan, šapuće, šištavo. Zastrašujuće. "Normalci su bagra, i očigledno, je bio i tvoj otac."
Ne odgovaram. Gledam u svoj sto sada, jer ne mogu da pogledam gore a da ne zaplačem. Grizla sam usnu dok mi nije koža pukla, nanoseći sebi neku drugu vrstu bola da mi odvuče pažnju. Ali ne radi.
"Šta nije uredu?" zadiha Alecta, toliko je blizu mom licu da mogu je pomirisati - pušenje, piće i smrt. Tišina u učionici je smrtna. U mojoj viziji, vidim da se smije. "Ponestalo ti je pametnih uzvraćanja? Ili si shvatila sada da ti je otac bio ništa više od voljenih Normalaca- Bagre?" Ona se pomjeri bliže i stavi njen štapić na moju bradu. "Valjda je dobio ono što je zaslužio. Zar nije tako, Princezo?"
I onda začu se zvono, i gotovo je. Napokon je gotovo.
Nikada brže nisam pokupila knjige sa stola. Alecta me gledala dok sam se pridružavala gomili učenika, svi oni odlučno izbjegavaju moj pogled. Mogu da čujem Nevilla iza mene, zove moje ime, ali sve što brže trčim njegov glas se gubi i samo znam da moram da odem odavde, dalje od ovih ljudi koji znaju samo za nesigurnost i rat, dalje od ovog slijepog života. Pomjerila sam se, gore, dok nisam došla ne znam gdje, ali sam sama.
Ne želim da budem sama.
Vrata se širom otvoriše. On je tamo i čeka me, neizvjestan, kao da mi daje šansu sa njegovom pojavom šta da odlučim; da ga mrzim ili da ga volim, ali sam se utopila samo u njegove ruke. Hvatam se za njegove grudi i moje tijelo se trese od suza, i možda sekunde, minute ili dani su prošli, ali opet sam u njegovom zagrljaju.
Kroz suze, pokušala sam da pričam. "Ona - ona -"
"Znam," Draco mi prodje rukom kroz moju kosu. On me zagrli jače. "Čuo sam. Mnogo mi je žao."
"Ispadam glupa, znam da jesam." rekoh, moj glas prigušen na njegove grudi. "Ali trebao si da je čuješ-" plakala sam jače. "Pokušavam da budem jaka, ali - "
"Mislim da si dovoljno jaka," Draco reče, njegov glas topao i prelijepo poznat meni. "Jako, jako mi je žao."
Njegova majca je već mokra, ali se naslonim bliže, pokušavajući da ga cijelog imam od jednom. Čak i miriše poznato. "Nije tvoja krivica."
On ne odgovara. Sve što želim je da priča; želim da slušam njegov glas zauvijek. Želim da gledam kako priča i kako gleda i kako se pomjera. Želim da ga držim, da plešem s njim, da ga volim. Samo njega, njega i njega.
I tada; "Bože, nedostajala si mi."
"Reci," rekoh, tako naglo da me odmaknuo malo od njega, da bi me pogledao upitno. "Reci ime."
"Oh," On se zaustavi, duh se smješi u njegovim tužnim očima. "Nedostajala si mi, Belly."
Ja zaštucam, pokušavajući da ga zagrlim nekako bliže, dok je moje lice idalje gorjelo na njegovim grudima. "Nedostajao si i meni."
-
-
-
-
napookon evo i tog očekivanog dijela gdje su se pomirili, mene su raznježili, zamalo nisam zaplakala za vas ne znam, inače glasajte za priču i mišljenja ostavljajte u komentare. moožda bude danas još dijelova, možda, popodne ili uveče, možda sutra, nee znam vidjećemo.
čuvajte se xxx
