Da li se sjećaš kada smo ušli zajedno u finalnu borbu? Bio sam prestravljen; moja jedina uteha je stisak tvoje ruke. Nikada mi nije palo na pamet da možda oboje nećemo izaći iz nje.
-
I S O B E L ' S P. O. V.
~
Trese.
Trese me, jako. Promrmljam i sjednem, trljajući oči zbog svjetlosti. "Šta je bilo?"
Jednom kada su mi se oči fokusirale, moje srce padne na tren. Vidjela sam Draca kako paniči, ali nikada ovakvog. "Moramo ići," promrmlja, hvatajući mi ruku. Njegov glas prolazi kroz moj um zbog toga što se ovo dešava više puta. Moramo ići. Moraš ići odavde. Koliko puta će to još morati da govori? Koliko još do kraja svega ovoga?
"Zašto?" Zapitam. "Šta se dešava?"
"Izvini, trebao sam te ranije probuditi -"
"Draco," rekoh brzo, "šta se dešava? Gdje idemo?"
"Potter je," reče, njegov glas se cijepa. "Mračni Gospodar zna gdje je, i želi da mu svi pomognemo. On- on neće se zaustaviti dok ga ne nadje, Belly."
Gledam ga, polako shvatajući šta želi da kaže. "Krenuće u borbu, zar ne? Ovo je rat."
"Da. Obećaj mi Belly da ćeš biti sigurna."
Pustim mu ruku da bih obukla džemper. "Znaš da te moram ostaviti, zar ne? Ne mogu ostati sa tobom, Draco. Borićemo se jedno protiv drugog."
Draco izgnorisa. "Drži štapić cijelo vrijeme," upućuje me. "Ne smiješ ga zaboraviti, izgubiti kao što uvijek radiš, u redu? I kada dodjemo u Hogwarts-"
"Hogwarts?" skoro zaplačem. "Tamo idemo? Tamo Smrtonoše idu?"
"Ja- da - "
"Moram da kažem Nevillu," kažem mahnito, pokušavajući proći pored njega. "Kako mi nisi rekao da se sve ovo dešava u Hogwartsu-"
"Belly, čekaj," reče grubo, stajući ispred mene. "Prvo moramo sići dole da niko ne posumnja. Ne želiš da budeš meta."
"Briga me hoću li biti meta, moram sve da ih upozorim-"
"Jednom kada dodjemo tamo," Draco me prekide, "možeš da se prikradeš i upozoriš prijatelje. To će biti uskoro, Belly. Ljudi kreću. Mi moramo ići sa njima."
Zahiktam. "Uredu," rekoh bez vazduha, "Uredu."
Ali jednom kada smo sišli, shvatila sam što je bio onakav. Smrtonoše su doveli Malfoy vilu u opšti haos; ljudi trče unutra i napolje iz soba, vrište kako ih znakovi bole, viču zbog borbe. Govore, "Napokon."
Draco se zaustavi na ulaz salona, njegovo tijelo čvrsto. Naslonim se. "Bićemo dobro," rekoh mu u uvo. Čak i njegov miris je udoban; nježan, poznat. Mislim na majku, kako je bila uzrujana jer sam nestala nedelju dana: kako je slomljena bila nakon smrti mog oca, mislila sam da se neće oporaviti od toga. Bila bi ljuta kada bi saznala šta sada radim. "Bit ćemo sasvim dobro."
Kada smo došli ivici, ne osećam se sasvim dobro. Svaka osoba ovdje je obučena skroz u crno, i svako skoro ima svoje Smrtonošne maske. Ovo je neprijatelj. Stojim u sobi punoj ljudi s kojima ću se boriti protiv uskoro, a oni to ni ne znaju, da bar znaju...
Draco mi stegne ruku. Mogu osjetiti njegove podrhtaje, vidim znoj na njegovom čelu. To je to.
Okrenem lice ka njemu, smijući se. Imaj nade, Draco. Bićemo dobro.
"Zapamti kolibu," rekoh nježno, i tiho da samo on čuje. "Cijela plaža, potpuno samo za nas, drveni pod i mekana ćebad. Niko nam nikada više neće reći šta da radimo."
Zadržava pogled, ali njegova faca je samo ogledalo onoga što ja osjećam: teror, paniku, nesigurnost,.. Plava kosa visi na njegovim nervoznim očima; nježna koža na njegovom blijedom licu punom aneksioznosti. Izgleda... Mlado. To je šta je, razmišljam glasno, dok vikanje dolazi iz soba i moje srce počinje da lupa jako u grudima. Previše smo mladi.
"Vrijeme je!" čujem kako Bellatrix viče, njen glas mnogo čistiji sada, odjekuje cijelom kućom. "Idite! Teleportujte se! Vrijeme je!"
Oštar zvuk se čuje kako ljudi se kreću, nestaju u spiralima crnog plašta i Draco idalje gleda u mene;
"Draco, idi!"
Njegova majka, ili tetka. Ne znam. Stavlja djelić kose iza mojih ušiju, i očajno pokušavam da mu kažem da ćemo biti uredu -
"Volim te," kaže, "Ovi ljudi, nisu bitni. Ništa od ovoga nije bitno. Ali volim te, i -"
"Draco!"
Prije nego što mu odgovorim, prije nego što kažem da ga i ja volim, da ga volim više; vrtimo se, njegova ruka je tako čvrsta u mojoj da imam osjećaj da je dio mene, i mi se teleportiramo.
