Momenat kada sam našla moje podnožje, i Vila Malfoya se nadzire iznad mene, i onda sam podigla ruku i glasno zakucala na ogromna vrata. Drvo boli na mojim rukama. Vrata se skoro pa odjednom otvoriše i iz njih vire par malih, perličastih očiju koji gledaju unaokolo. Prepoznala sam ih odma, to je čovjek koji me je pustio unutra na noć Dumbledorove smrti - skoro godinu dana prije.
Njegov glas je tanji nego što se sjećam - skoro umorno. "Da?"
"Ovdje sam da vidim Draca Malfoya," rekoh, iste ove riječi sam rekla i prošli put ovdje.
"Tvoje ime?"
"Pansy Parkinson," izustih ove riječi prije nego što sam mogla da ih zaustavim.
On suzi oči ka mene. "Zar te ja ne znam?"
Moje srce preskoči. "Ja - ja se nadam," rekoh, pokušavajući da zvučim arogantno. "Ja sam Parkinson. Naravno da moraš znati Parkinsone."
"Da, da naravno da znam," slaga, gledajući iza njega, kao da traži pomoć. "Ali ja - ja se izvinjavam što ovo moram reći ali ne očekujemo goste."
"Čak ni bliže prijatelje od vlasnika ove kuće?"
Perličasti čovjek uvija njegove prste, ali vrata su sada više otvorena - dovoljno otvorena da vidim unutra. Hodnik je pust, tako da se lako mogu prikrasti negdje. Vrijeme mi ističe, i jedine opcije koje imam je da me pusti unutra ili da ga onesvijestim. Ali da li imam hrabrosti za to?
"Da - naravno da puštamo, upravu si," on govori. "Ali prioritet nam je bezbjednost Gospodjice. Siguran sam da razumijete. Ako bi ste samo sačekali tu, dovešću Gospodina Malfoya, Luciusa-"
On me pogleda ovčije, masni osmijeh i okrenu se da krene, približavajući se vratima i - onda uhvatim momenat.
"Stupefy," zašištim, i krenem naprijed, jedva sam gledala kako se onesvijestio. Mislim, kratko, zatvarajući vrata i povlačim njegovo tijelo izvan vida - da bih dobila na vremenu - ali ako me neko uhvati da radim nešto, ovo će sve propasti za ništa.
Srce mi lupa sa ushićenjem, ja očajno vratim se u sjećanje te noći kada je Dumbledore umro, kada me je Draco odvukao u njegovoj sobi. Ja potrčim na ogromnim stepenicama, trčala sam brže nego ikada prije. Sjetila sam se ovih slika, golemi radovi po zidovima u linijama, ali da nisam te noći samo njega gledala, mogla bih se sjetiti da li smo išli lijevo ili desno... Sa vremenom došla sam na vrh stepenica, nisam još odlučila. Stajala sam, mahnito gledajući u oba pravca, pokušavajući očajno da se sjetim, ali uzalud.
Čula sam vikanje. I moje srce stade. Pogledala sam iza sebe, i tamo stoje šest - možda sedam - ljudi, proklizavaju hodnikom, sedam pari očiju gleda u mene. I onda su počeli da trče - preskakajući odjednom dva stepenika.
I onda sam se sjetila. "Desni dio kuće gleda ka bašti, a lijevi dio gleda ka šumi. Znaš kako možeš razmišljati o stvarima, bez da shvatiš da razmišljaš o njima? Ja biram lijevo, ali nikada nisam razmišljao. Samo sam shvatio koliko bih volio da budem slobodan."
Moje tijelo je krenulo tako brzo na lijevoj strani bez da sam razmišljala. "Draco!" vrištala sam. Tako jako za suptilnost. "DRACO!"
Molim te budi ovdje, molim te budi ovdje.
Mogu da čujem iza mene korake, idu na mjestima gdje sam i ja bila, i znam da će me uhvatiti. "Draco!"
Teško rame uhvati moje, prisiljavajući da me zaustave. Svaki dio tijela je počeo da paniči sada. "Woah, mlada dama." Prljav čovjek se prisloni uz moje lice. "Moglo je biti gore."
Smijali su se, gadno se cerekaju. Ne pokazuju nikakve znakove da žele da se pomjere, i odjednom, sam zabrinuta za sebe.
Prvi čovjek me dovuče ka njemu. Sada već žalim moj izbor odjeće: moj vrat i ramena nikada prije se nisu osećala ovako ogoljeno. "Kako se zoveš, gospodjice?"
