Kako da te natjeram da mi se vratiš?
-
T R I M J E S E C A K A S N I J E
~
Kada sam došla na Platformi 9 3/4, mjesto je bujalo ushićenjem koje nisam znala mjesecima. Grimizne vozne stanice blistaju u centru perona, i uzbudjeno pričanje napunilo je prohladni septembarski vazduh okolo. Ljudi daju užurbane zagrljaje roditeljima, nestrpljive zagrljaje i stoje na njihovim prstima, očajno tražeći njihove prijatelje u gomili. Ali ja sam tražila samo jednu osobu: Draco Malfoy.
Draco, koji me je izdao vikom u kancelariji Umbridge prije tri mjeseca. Draco, čiji otac sada je zaključan u Azkabanu, zahvaljujući mojim prijateljima. Draco, koji mi nije odgovorio ni na jedno pismo ovog ljeta.
Nakon skeniranja cijele platforme za plavo-bijelom-glavom prošlo je bez uspjeha, uzdahnula sam i okrenula sam se ka porodici. Navukla sam svoju torbu bliže ramenu. Moram ga naći kasnije.
"Isobel," rekao je moj otac, i zbog njegovog tona, tačno sam znala šta će reći. " Reći ću ti ovo zadnji put. Molim te odmakni se od Malfoyevog dječaka. On je loša vijest, znaš to."
Uzdahnula sam. " Rekao si mi, tata." odgovorila sam. Nisam mu spomenula da nisam čula za Malfoya cijelo ljeto. " Ali ipak nikada ga nisi upoznao, zar ne? Hej, bar nisam sa Luciusom."
Moj tata se zacerekao, a mojoj majci oči su bile širom otvorene. " To nije smiješno, Isobel."
" Šali se, Maggie." nasmijao se moj tata. "Iako," dodao je meni, " ako se nekada nešto tako desi, moliću se da nam to ne kažeš."
Šmrknem. " Ne brini o tome." Bez osjećanja, okrenula sam se opet ka gomili ljudi. Gdje je on? " Ima više u životu nego samo razmišljati o muškarcima inače."
"Mnogo sam uvrijedjen." rekao je moj tata sa najvećim osmijehom nego ikada.
Moja majka mi je zakopčala torbu koja je spadala otvorena sa mog ramena i provjerila moj prtljag. " Jesi sigurna da si sve uzela."
"Sigurna sam majko."
Provjerila je vrijeme, izgledajući zabrinuto. Normalno je za nju da bude istresirana u ovim danima, ali sada je prešla svaki level. " Skoro je jedanaest." rekla je. " Trebala bi ući u voz."
Zagrlila sam je. "Nedostajaćete mi, volim vas."
"Ti ćeš nama više." dodao je moj tata dok sam ga zagrlila. "Kuća je tiha bez tebe." onda se namršti. "Sada ozbiljno Isobel. Ne želim da se motaš oko tog dječaka ove godine, okej? Tvoja je odluka i ne možemo te spriječiti. Ne bi te nikada u ničemu spriječili, ali-"
" Ali ti si sada ovdje," rekoh, odmaknujući se korak, i moj hladan dah me iznenadi odjednom. " Dovoljno sam stara da se brinem o sebi, tata, ali hvala na ljubavnim savjetima."
"Isobel-"
"Zaboravi." rekoh okrećući se da sakrijem bol u očima. " Vidjećemo se za Božić."
Ubrzah ka vozu prije nego što su moji roditelji stavili prtljag na ukrcaj. Vrištaji i zagrljaji oko mene napravili su me svjesni da ustvari sjedim sama, ali ne zadugo dok nisam našla pratioce koje tražim.
Iza stakla sjedi Harry, Luna i Nevill. Nakon situacijom sa ministarstvom, znam da me ne vole toliko puno, ali ne mogu si pomoći, nedostaju mi. Poklonih im mali osmijeh na mom licu dok sam otvarala vrata. "Hej."
"Isobel," reče Harry gledajući u mene dok je iskočio sa svog mjesta. " Volio bih pričati sa tobom. Smeta li ti?"
Uveo me u mali hodnik i ja se okrenuh, zbunjena. Šta je to htio da mi kaže prije Lune i Nevilla?
