Znam da si sada sretnija, ali boli.
-
Vaskrs je došao ranije, i prije nego što sam znala, Hogwarts Express se vratio na Platformu 9 ¾, mraz na prozorima jedva se odledio od hladnih mjeseci ranije. Draco me uvlači u prazan pretinac, stavlja mi pramen kose iza ušiju i govori mi da će me uskoro vidjeti, kaže mi da se čuvam, kaže mi kako bi želio da sve bude drugačije, ali se kune da će i biti, jednom. Ljubi me kao da će mu ljubljenje spasiti život.
I kada smo stali na platformu i nema izbora nego da ide kući, da ode kući koja je sagradjena nesrećom; kada se okrenuo i njegova ruka izadje iz moje i on misli da više ne gledam u njega, uhvatim kiseli izraz lica kako povlači njegovo blijedo lice. Dječak koji nema izbora.
No, osim svojih oštrih rubova, Draco postaje sve sličniji starom - dječaku koji se smijao, pun sarkazma i mrzovoljnih komentara; dječak koji me je prikovao uza zid i mrmljao mi u uho kada smo trebali biti ogorčeni neprijatelji. To je bilo ushićenje koje sam danas uvidjela. U glavi mi se idalje vrti - od njegovog dodira,- na rukama, vratu, zatim na struku - pa na nogama - i onda je nestalo, zbog njegovih prijatelja koji su odjednom ulazili na vrata kupea. Nažalost.
Skočih kada osjetih da mi nečija ruka dotače rame.
"Isobel," reče Ginny. Izgleda kao da je bez daha i vjetrovita je. "Zvala sam tvoje ime godinama."
Pokušavala sam da svoje misli odvojim od onog odjeljka, moji prsti u njegovoj mekanoj kosi -
"Izvini, razmišljala sam o nečemu."
Ginny nabori nos. "Nadam se da nije Malfoy. Ružičasta si, znaš?"
Sada sam osjetila kako mi se obraz još više zacrvenio. "Samo domaći."
Ginny mi je dala takav pogled kao da sam joj rekla da se udajem za Filcha. "Brz obzira na tvoje odvratne misli koje ti prolaze kroz glavu," ona reče, i ja potisnem osmijeh - "Imam nešto jako važno da ti kažem."
Ona pogleda u gužvu oko nas, a onda me povuče za stub. Ja se namrštim. "Šta-"
"Remus Lupin je ovdje," reče Ginny prigušenim glasom, njene oči nisu na mojima, jer strelja poglede izmedju učenicima u roju, plašeći se da neko ne sluša. "Pitala sam ga da li ima neke obavijesti o Luni. Nije čuo ništa, ali je siguran da su svi zarobljenici u-" njene oči napokon su pale na mene, "Malfoy Vila."
Riječi su oštre kao nož, i odjednom pitanja su prolazila kroz mene kao luda. Da li su Draco i Luna ispod istog krova? Da li su Dracovi roditelji ti koji drže Lunu? Da li je Vila Malfoyeva toliko strašna? Zatreptah. "Ne moguće. On bi znao.. Draco bi znao, zasigurno, da Lunu drže u kući."
"Šta ako je znao?" reče Ginny hitno. "Možda ti nije rekao. Isobel, ovo nam je jedini trag-"
"Naravno da bi mi rekao," rekoh, povrijedjeno jer idalje mu ona nevjeruje.
"Jesi sigurna?"
"Da. Da li je Remus siguran.."
Ginny klimnu glavom polako. "Da li je moguće da ni Malfoy ne zna? Da mu nisu rekli roditelji? Jer stvarno mislim da je Remus naumio nešto. To je velika, zastrašujuća kuća, sa dosta stražara; to je odlično mjesto za taoce."
Iako mrzim da povjerujem da je Luna u istoj prostoriji, mogu da osjetim da nešto zateže moje srce - Dracova kuća zvuči bolje od neke male, hladne ćelije u kojoj sam zamislila da su je zarobili.
"Ne mogu ga kontaktirati," rekoh. "Pisma se idalje prate. Pretpostavljam da ću morati pa samo... pojaviti se, zar ne? I da uradim najbolje što mogu da je izvučem?"
