Klinci (završena)

Život

Svi su izašli iz razreda. Jedino profesor i Lena su ostali. On je sjedio i upisivao, pa valjda ocjene što su ih sada dobili. Ona je šuteći sjedila na stolu nasuprot profesora i gledala kako upisuje nešto u imenik. Nije ga htjela prekinuti. Prošla je tako minuta u tišini, kada je profesor je podigao svoje duboke plave oči prema Leni. Ona nije bila sigurna jesu li njegove oči oduvijek tako plave ili su samo sada pod možda nekim svijetlom? Profesorovo mlado lice vrlo je jasno poručivalo da sigurno nije prešao ni tridesetu. Imao je nešto tamniju put naspram Lenine, ali kao da je to bilo teško. Ona je imala put boje mlijeka, a ipak tako nježne poput snijega. Njegova kosa bila je gusta i crna, što je u kovrčama prekrivala njegovu glavu. Nosio je naočale, koje su njemu davale još muževniji izgled. Lena je sebi morala priznati da ima uistinu zgodnog profesora. No nikada ona ne bi razmišljala o svome profesoru na bilo koji drugi način, osim upravo toga, da joj je profesor.

- Tražio sam da ostaneš nakon sata zbog toga što tvoje ideje i planovi, iako je sve to stoji na mjestu, apsolutno nikako ne smiješ samo tako predstavljati. Ljudi nisu spremni na to da priznaju da su u krivu. Niti su spremni nekome popustiti, da ne bi ispalo da su u krivu. –na trenutak se zamislio, o brzo je nastavio. - Evo, govorit ću ti na primjeru tvoga i Elinog odnosa. Ona ti nikada neće dozvoliti da se izražavaš slobodno, a ostali profesori će vjerojatno stati na njezinu stranu i onda ćete biti u začaranom krugu, ipak njezini roditelji svake godine doniraju našoj školi, popriličnu svotu novaca.

- Profesore! - Lena odmah prekine profesora, ne dozvoljavajući mu da nastavi počne izrazito brzo govoriti kako je ne bi prekinuo. - To nije uredu! Uopće! Koliko ja znam, škola dobiva novac i iz proračuna države, dakle ne ovisimo o Elinoj milostinji, a uz to koliko sam ja svjesna onoga što se oko mene događa, znam da živim u slobodnoj državi, gdje svatko ima pravo izreći svoje mišljenje. Imamo slobodu javnog okupljanja. Dakle, apsolutno ne vidim problem ako kažem Eli u lice apsolutno sve što mislim pa koliko god to negativno bilo za nju, jer kao što sam bila rekla pod satom, neću lagati. - reče Lena i malo se zamisli, ali odmah nastavi. - Jebem ti korumpiranu državu! Ja imam novaca i kupit ću sve i svi će mi morati govoriti da sam i lijepa i pametna, a uopće nisam! - reče vrlo zlovoljno i sarkastično. - Pa dobro ako mi živimo u paklu, neka tako bude, ali može biti samo još gore za nju. - po završetku krene izlaziti iz učionice.

Profesor uhvati Lenu za ruku i postavi je da sjedne gdje je sjedila i malo prije.

- S razlogom sam ti to rekao! Za psovanje ti ništa neću reći jer ne vodim s tobom ovaj razgovor kao profesor. Imaj na umu da tvoji postupci za sobom mogu napraviti velike promjene, koji će u ovom slučaju biti loši i to za sve. - mirnim glasom punim sigurnosti reče profesor.

- Pa dobro, neka vam bude. Neću Elu dirati više, ni fizički, ni verbalno, a niti pogledom. - reče teško prihvaćajući ono što joj je rečeno, ali ipak uvjerljivo da će se držati svojih riječi.

- Rekao sam da ne razgovaram s tobom kao profesor. Onda, reci mi sad iskreno što je bilo.

- Kao da i sami ne znate, da kada netko kaže "reci mi iskreno." u puno slučajeva će dobiti lažni odgovor. Ali ja ću Vam ipak iskreno odgovoriti, nije ništa bilo, ali stvarno. Samo ovaj jadan život što imaju svi. Na kojeg apsolutno svi imaju jednako pravo, a neki su ga manje vrijedni. - po završetku te rečenice se začuje zvono.

Lena je još uvijek sjedila na tom stolu, a profesor je stajao nedaleko nasuprot nje. Nije to bila neka pretjerana udaljenost. Lena je samo sjedila zamišljena mislima da je nije pravo ni čula zvono, tek je primijetila da više nije sama s profesorom nakon nekoliko sekundi što je završila rečenicu. Nije se ni pozdravila s njim, a niti okrenula za njim, nego je samo izašla iz učionice. Naslonila se na ogradu drugoga kata koja je gledala na hol u središtu škole. Nije dugo stajala tako, već kad su gotovo svi ušli u svoje učionice ona je trčala niz stepenice dolje. Promašila je jednu stepenicu, koja je bila skoro na sredini udaljenosti. Bila je to dovoljna visina da je mogla slomiti ruku. Padala je. Kada je, malo prije nego je pala, uhvati jedan dečko. Jako ugodno je mirisao. Bio je dosta viši od nje. Nikada ga prije nije vidjela niti u školi niti u gradu. On ju je spustio dolje i odmah krenuo gore.

- Hvala! - doviknula mu je.

- Ma nije frka, padni i drugi put samo kad sam ja kraj tebe. - rekao joj je i osmjehnuo se. - Sorry, moram ići žurim.

I tako joj je nestao s pogleda. Kao da nije ni marila za njime, pojurila je van škole. Samo sad malo pažljivije.