Klinci (završena)

Fantasy priče

Subota je osvanula u veselom znaku proljeća. Kroz otvoreni prozor Lenine sobe dopirao je svjež jutarnji zrak. Njezina soba nije bila nešto pretjerano velika. U sobi je ispod prozora stajao veliki crni radni stol na kojemu je bilo mnoštvo bilježnica, knjiga, a nešto manje onih školskih. Slijeva od stola bio je Lenin krevet, na kojemu je još uvijek ležala tražeći mobitel po podu, da vidi koliko je sati. Zidovi su bili crveni s nečim crnim na sebi. Ruže, crne ruže na crvenoj podlozi. Parketom prikriveni pod na sredini sobe imao je mali crveni tepih s velikim crnim srcetom na njemu. Lenin mobitel, kojeg je tržila bio je pokraj kreveta kada ga je napipala, uzela je u ruke i shvatila da je tek pola 11. Nije još htjela sići u kuhinju ili dnevni. Otišla je na Wattpad stranicu i čitala priču Izabrana. Ta priča joj je bila ne izmjereno zanimljiva, jer sve što možeš zamisliti, a da ne postoji je bilo u njoj. Pa čak i još više. Pročitala je dva ili tri poglavlja kada se je odlučila ustati. Otišao je u kupaonicu sredila se. Na sebe je obukla crne tajce koje su joj dolazile nešto do ispod koljena. Uzela je i neku crnu majicu s natpisom "Green Day" na njoj. Majica bila duža pa je prikrivala guzicu. Otvorila je vrata svoje sobe i spustila se stepenicama u kuhinju koja je bila spojena s dnevnim. Tamara je sjedila u dnevnom boravku na kauču. Dnevna soba nije bila nešto moderna, ali zadovoljavala je njihove potrebe što je njima bilo sasvim dosta. Tamara je gledala TV no kada je vidjela da je Lena ušla odmah se osmjehnula i rekla:

- Dobro jutro. Kako si spavala?

- Dobro jutro i tebi. - rekla je Lena grleći "mamu". - Pa sasvim uredu. Spavala si sinoć kad sam došla kući?

- Da, a sad nisam mogla dočekati da se probudiš i da mi ispričaš sve kako je bilo! - rekla je Tamara i veselo pogledala Lenu. Lena joj je sve ispričala, nije imala tajni s Tamarom, nikakvih.

Rekla joj je i za Elin napad i kako ju je htjela udariti, svom snagom, imala je osjećaj da da bi razbila Elino lice i da bi morala skupljati svoje zube s poda. Na što joj je Tamara rekla da joj je drago što je Igor išao s njom. Lena joj je rekla i način na koji ju je smirio. I kada su došli da ga je zagrlila i imala je osjećaj da ju Igor nikad neće pustiti iz zagrljaja. Rekla joj je čak i to da joj nije smetalo. Sve joj je rekla u zadnji detalj. Kada je završila svoju priču i kada su sve otkomentirala:

- Jesi li gladna? Ispekla sam za ručak lazanje. - rekla je Tamara i krenula u kuhinju, za njom je krenula i Lena.

- Nisam nešto jako. Idem učiti. - rekla je Lena i uzela torbu, ali prije nego što je izašla vratila se kod Tamare poljubila ju u obraz i uzela jabuku, bananu i bočicu vode.

I onda je izletjela van. Tamara nije morala pitati gdje ide i što će raditi, vjerovala joj je. Lena je često odlazila učiti na polje van grada, kojem je s jedne strane bila šuma, a iza cesta, kojom je Lena dolazila biciklom. Sjela je nasred polja, okrenuta prema šumici. Knjiga iz matematike ležala je pred njom, a bilježnica na koljenima. Rješavala je zadatke. Vježbala je matematiku, koju je ona voljela. Suce je grijalo ugodan proljetni dan. Vjetar je lagano puhao kroz drveće, koje je šuštalo i osvježavalo zrak svojim mirisom. Žitno polje na kojemu je Lena sjedila sad je izgledalo kao travnjak. Uživala je u ovome osjećaju i nije joj bilo teško ovako učiti niti biologiju koju je mrzila iz dna duše. Rješavala je različite zadatke iz matematike, riješila je dosta njih kada je došla do jednog zadatka u kojem je zapela. Rješavala ga je opet i opet. Na puno različitih načina. Nije joj uspijevalo. U šumi je začula šuštanje. Dignula je pogled iz bilježnice i neko vrijeme je promatrala šumu. Kada je vidjela da nema ništa, nego da je vjerojatno samo bi vjetar vratila se matematici. Sumnjala je da je vjetar, no ipak je rješavala matematiku. Kada je naglo podignula pogled vidjela je čovjeka, ne, prije dečka njezinih godina kako je samo skočio s najviše grane drveta na tlo. Vratila je pogled na matematiku, no znala je da je taj dečko primijetio da ga je vidjela. "Kako je moguće da je skočio s te visine i da mu nije ništa, ali baš ništa? Čak nije morao ni hvatati ravnotežu kada je doskočio." razmišljala je u sebi. Ponovo je podigla pogled, ali dečko više nije bio na onom mjestu.

- Mene tražiš? - začula je muški, nešto dublji, sigurni glas sebi sa suprotne strane, na koju nije ni gledala.

Kada se okrenula, vidjela je dečka što sjedi kraj nje.

- Kako si...- htjela je nastaviti rečenicu, ali nije uspjela, jer je to nerealno i samim time i nemoguće. - Jesi li se ozlijedio? - pitala je umjesto toga.

- Nisam. Zašto bih se uopće ozlijedio?

- Skočio si s onog drveta - rekla je pokazujući na drvo. - i dočekao si se na noge. A to drvo je visoko da bi bilo zbilja čudno da se nisi ozlijedio ili još realističnije ubio. - rekla je i pogledala ga u oči.

Dečko guste tamno plave kose i modro zelenih očiju je promatrao Lenu.

- Nisam ja skočio. Ja sam bio kraj drveta cijelo vrijeme. - rekao je.

- Žao mi je što ću te morati razočarati, ali ja imam fotografsko pamćenje tako da znam što sam vidjela. - rekla je i pogledala ga ravno u te zeleno modre oči. - Dakle, jesi li se ozlijedio?

- Nisam. - rekao je poraženim glasom.

- Dobro. Ne bi smio skakati tako s drveća znaš. Ipak imaš samo kosti koje ne mogu izdržati toliku silu. - rekla je i nasmijala se.

- Ozbiljno? - rekao je u nevjerici. - Nemaš nikakvih drugih pitanja za mene, osim jesam li dobro. - rekao je i nasmijao se, jer nije mogao vjerovati. Ipak je tu sad pred njom skočio s visokog drveta, gotovo najvišeg. - Zašto me tako blijedo gledaš?

- To što si napravio kosi se sa svim zakonima fizike, manje fizike, a više biologije! Pad s te visine ti je trebao prouzročiti unutarnje krvarenje i trebao si ostati ležat tamo mrtav! Mislim drago mi je da si dobro, ali koji kurac? - rekla je ne mogavši više izdržati tu nelogičnost, na što se dečko samo nasmijao.

- Zar ne misliš da za sve vrijedi ta tvoja biologija jednako? Zar misliš da nema drugačijih? Onih koji mogu više nego što mogu ljudi? - pitao ju je.

Lena je maknula bilježnicu iz matematike iz krila, a olovkom se igrala. Razmišljala je nekoliko trenutaka tražeći odgovor na njegovo pitanje:

- Ne živimo u nekoj izmišljenoj zemlji, niti drugoj dimenziji, život nije priča, bajka, a ni san. Tako da jedino objašnjenje koje ti mogu ponuditi je da si kiborg.

- Kiborg? - nasmijao se tako slatko, kao da Lena nikada nije bila više u krivu. - Pa jesi li ti gledala ijedan film o vukodlacima, vampirima, čarobnjacima?

- Jesam i čitala sam brojne knjige i priče, ali tako što ne postoji. - rekla je opet gledajući ga u oči.

- A što sam onda ja? - postavio je retoričko pitanje i krenuo dogovoriti, no Lena ga je prekinula:

- Dečko. Otprilike mojih godina. - rekla je sigurna u to.

- Otprilike tvojih godina? Koliko godina ti imaš onda? Nekih 100? Proteklih godina svaki dan kada dođeš ovdje učiti te dolazim gledati. Promijenila si se. Narasla si. Pretvorila se u pravu, zgodnu, - malo je spustio pogled na njeno tijelo. - dobro oblikovanu curu.

- Tko si ti i zašto me dolaziš gledati svaki puta? - rekla je Lena sad pomalo uplašena dok se malo pomakla od njega.

- Eh, sad već postavljaš bolja pitanja. - rekao je i nekako čudno joj se nasmiješio. - Tko sam, to je pravo pitanje, a što želim od tebe, to je lakše za riješiti. - rekao je i ustao se. - Hajde spremi stvari želim ti nešto pokazati.

Lena nije oklijevala. U trenutku je spremila sve stvari u crnu torbu koja ide preko jednog ramena i stavila ju je na lijevo rame. Hodala je za njime, gurajući svoj bicikl. Hodali su prema onoj šumi. Nije ju bilo briga za ono što će se dogoditi i za činjenicu da je dečko možda ubojica ili da ju želi iskoristiti. Njeno tijelo ispunila je čista znatiželja za time da sazna što je on. Kada joj već nije mogao reći. Hodala je za njime skroz, dok on nije stao. Okrenuo se k njoj i zavodnički se nasmijao.