Klinci (završena)

Otkriće

Kada je tako panično istrčala iz škole, hodala je brže nego inače. Gotovo je trčala, samo je htjela otići, nestati. Nije bila niti sigurna zašto. Nikada joj kritike nisu smetale,uvijek ih je dočekivala sa smiješkom na licu samo da može ljudima dokazati koliko su u krivu, a posebice je voljela to raditi Eli. Dok je brzo hodala,razmišljala je zašto joj sada to smeta, a nikada prije nije. Što se dogodilo s njom? Kako se je mogla najednom promijeniti. Naglo se zaustavila i sjela na prvu klupu što je gledala prema prometnoj cesti, a leđima bila okrenuta parku.No, to nju nije zanimalo. Svaku svoju riječ u glavi si je ponovila. Pet puta.Deset puta. Još jednom. Shvatila je. Nije ju smetala Elina kritika, ni najmanje, tamo nikada nije bilo problema. Ono što ju je smetalo je bilo profesorovo nagovaranje da prestane se ponašati tako „buntovnički". Što to uopće znači? Što je napravila drugačije no inače? Ništa, apsolutno ništa! A na kraju krajeva što to profesora uopće briga? Kada se krenula ustati s klupe i vratiti se u školu osjetila je snažni udarac u zatiljak. Kada se probudila ležala je u nekoj prostoriji gdje nije bilo prirodnog svijetla, ni prozora pa premda prekrivenog nekom tkaninom. Samo jaka sijalica što je svijetlila sa stropa.Zidovi oko nje su bili svijetlih boja, nije mogla odrediti točnu boju, iako nikada nije imala problema s time, sada jednostavno nije mogla. Sve joj je bliještalo u oči. Trudila se ustati, ali ni to nije mogla. Legla je i zatvorila oči. Nije ni o čemu razmišljala pa ni o tome gdje je i što će s njom biti jer sigurna je što god da se događa, ona će se izvući i pronaći način da se izvuče iz toga, u čemu god da je.- Budna je. Siguran sam.Malo prije se je pridigla. - rekao je uhu ugodan muški glas, kojega nikada dosada nije čula.- Jesi li siguran? Možda je opet zaspala, ako je, nemoj ju buditi, čekaj da se sama probudi. - rekao je ženski glas, koji joj je zvučao jako poznato, ali nije znala čiji je.Željela je provjeriti tko je to i odmah je podigla svoju glavu i tiho rekla:- Budna sam.Bila je iznenađena kada je vidjela da ne prepoznaje tu ženu, ali ipak njezin glas joj zvuči vrlo poznato.Gotovo ne realno. Ženin pogled zapeo je u Leninim očima. Lena je to skužila i pogledala ženi u oči. Žena je imala oči oko zjenica smeđe, a na vanjskom obrubu nježno plave. Smeo ju je istraživački pogled te žene, ali nije dala to pokazati. - Pogledaj ju Igore, nije li prekrasna? - reče žena s osmijehom na licu i očima u kojima su se počele skupljati suze.- Najljepša djevojka. Jako liči na svoju mamu u tim godinama. - reče Igor.- Da, jako. - potvrdi žena i okrene Leni leđa. - Sigurno se pitaš tko smo mi i što radiš ovdje.- Manje se pitam tko ste vi, više me zanima kako ste me mogli na ovakav način dovesti ovdje. Zar nikada niste čuli za zamolbu, kao molim te pođi sa mnom iz ovog i ovog razloga, a ako ste se ipak odlučili za otmicu, je li zbilja bilo potrebno me udariti? Posto je i sredstva omamljivanja, a sedative vidim da ste mi dali da se ne mogu ustati.- Sedativi će te uskoro popustiti. Njih smo ti ih dali da se ne bi probudila prije nego što dođem.Sumnjam da bi pristala da ti je Igor došao i rekao da recimo želi nešto pokazati. - reče i pokaže na Igora, bio je on visoki mladić oko dvadesetak godina, guste tamno smeđe kose, koja bi vjerojatno u manje osvijetljenim uvjetima izgledala crno. Bio je obučen u crnu majicu kratkih rukava s nekom slikom na njoj i imao je obične jeans hlače.- Možda i bih pošla s njim,- Ja znam da ne bih, Znam te bolje nego što se sama znaš. - reče žena i okrene lice prema njoj s kojeg su bile obrisane suze i svi znakovi plača ali Lena je i dalje to mogla naslutiti.- Zašto ste plakali? -upitala je.- Ti stvarno možeš to primijetiti nakon što sam se smirila i obrisala sve suze? Ustinu si kćer svoje majke.- Konstantno mi spominje te mamu, ženu koja mi je dala život i ostavila me. Ostavila me, nije mi ni rekla tko mi je otac. Ostavila me je bez ijednog roditelja.- Nisam to  . To mi nikada nije bila namjena, ostaviti tebe, samu protiv cijeloga svijeta, nisam mogla, iako sam morala. Nemoj me osuđivati, ne znaš ništa o meni. Ali prema tvome ponašanju sam vidjela da znaš da nisam neka obična žena sulice. Čula si moj glas, prepoznala si ga, vidjela sam ti to u očima. Pogledalasi mi u oči i vidjela neizmjernu sličnost s tvojima. Naravno tvoje su zelenosmeđe, ali reci mi, zar ne vidiš sličnosti između nas?- Ne! Neću te više slušati! Ti mi ne moraš uopće biti u rodu da bi bile slične, za to postoje šanse.- Pusti da ti objasnim.- Što mi možeš reći, da se baviš nekim opasnim poslom u kojem nije bilo mjesta za mene? Reci mi bi li ti bila sretna i da ti mama nakon 16 i pol godina dođe i otme te? - Lena nije ni čekala odgovor jer je osjetila da su sedativi popustili pa se je ustala i izašla.