Klinci (završena)

Audijencija kod kraljice vampira

Lena je dolje u kuhinju i prišla Tamari i zagrlila ju. Tamarino lice se smrknulo i poplavilo kao da će se ugušiti. Leni to nije bilo jasno, smatrala je da ju je zagrlila sasvim normalno. Tamara se odcijepila od njezinog zagrljaja i napravila nekoliko koraka u nazad. Tamarine usnice su se rastvorile isto kao i njezine oči. Gledale su jedna u drugu, nekoliko trenutaka u potpunoj tišini, kada su Tamarine tihe, nesigurne riječi prekinule tešku tišinu što im je udarala po srcima:

-Što ti je napravio?

- Ja sam sama izabrala, nitko me nije prisilio. To je samo moja odluka. - rekla je hladno.

- Ne, Lena... nije to tvoja odluka, moja Lena nikada ne bi tako govorila.... - Tamara je zvučala povrijeđeno, no kao i da želi uvjeriti samu sebe u to što je rekla.

- Tvoja Lena, jesam li ja ikada uistinu bila tvoja Lena? Uvijek sam bila samo želja za tvoje dijete! Ništa više... čak nisam ni ličila na svog ujaka, tvog dragog, tvog jedinog. - rekla je i cinično se nasmijala.

- Lena... to nije istina, ja sam tebe uvijek smatrala svojom. - govorila je Tamara plaho, kao da se boji da će razbiti već narušeni odnos.

- LAŽI! ZNAM SVE ŠTO MISLIŠ, A ISTO TAKO I ŠTO SI IKADA PRIJE MISLILA! - izderala se, a njezin glas zvučao je odlučno, ali nikada kreštavo kao sada. - A ja sam bila samo glupo dijete koje je vjerovalo u sve što si mu rekla. - uzela je torbu, prošla kraj Tamare, izašla iz kuće i zatvorila vrata svom snagom da su ispala iz okvira. Tamara je samo ostala gledati u svoja razbijena vrata.

Nakon nekog vremena otišla je gore u Leninu sobu, imala je što za vidjeti. Slike nje i Tamare su bile razbijene. Laptopa nije bilo, otvorila je ormar i nadala se da je u krivu, ali bila je u pravu, nije bilo ništa Lenine odjeće ovdje. Sve je uzela.

***

Lena je kasnila u školu. Njezin razred je imao hrvatski. Kada je došla pred učionicu počela je plakati, toliko jako jer Josipe više nije bilo. Od danas je počinjao njezin novi, ali dugo očekivani život. Iako je stajala pred vratima učionice mogla je čuti misli svakoga od njih, no ona se ipak samo fokusirala na Antoniove:

-Osjećam da si ovdje i znam da mi možeš čitati misli.- obrisala ju suzu s lica. - Možeš pričati sa mnom ovako isto, samo to još nisi naučila. Uđi u razred, ali bolje budi zaplakana, znaš, zbog Josipe.

Leni su opet suze potekle niz lice, mnoštvo njih. Naglo je otvorila vrata razreda i s očima punim suza zaokružila po razredu, onda se okrenula prema profesoru.

- O-op-oprostite što kasnim... j-ja... - rekla je tiho kada ju je ovaj prekinuo:

- Sve je uredu, moja sućut. - prišao joj je i pružio ruku.

- Hvala. - rekla je i rukavom obrisala suze s lica. Otišla je sjesti na svoje mjesto.

- Kako dobro glumi, ona je kriva što je Josipa umrla, a sad plače kao kišna godina. - čula je kako Ela šapće svojim "prijateljicama". No zbog tog što je znala da čuje to samo zbog toga što je postala vampir, odlučila je ne obazirati se na to.

- Kako je lijepa i dok plače. - čula je Lukine misli i potkrao joj se smiješak, ali je brzo skupila usne nazad.

Sat je brzo prošao. Možda je to bilo zbog činjenice da je Lena kasnila, a možda i zbog toga što nisu obrađivali gradivo, nego su se fokusirali na to kako riješiti emocionalne probleme koji su nastali samoubojstvom učenice.

Lena je ostala nakon sata, što je bilo i očekivano od strane Antonia. On je zatvorio vrata za učenicima kada su ostali sami.

- Jesi li...?

- Ne, nisam. Ne znam kako, niti koga. I što će se dogoditi kada im popijem krvi?

- Moraš svaki dan piti, isto kao što si morala svaki dan i jesti, to je nešto neophodno. To ne more biti ljudska krv, iako je ona finija, ali za početak ako ne možeš podnijet činjenicu da moraš piti krv, možda bi bilo dobro da piješ životinjsku?

- Ne. Piti ću ljudsku. - rekla je odlučno.- Hoće li se pretvoriti? Kako da znam kad trebam stati?

- Mogu se pretvoriti na dva načina, pod uvjetom da ih ugrizeš, ali ne vučeš njihovu krv u sebe, nego ispuštaš naš "otrov" u njih. Ili se mogu pretvoriti tako da im popiješ svu krv, nećeš ih ubiti nego pretvoriti. Ja ti savjetujem da odeš sad iz škole i... obaviš to. Nemoj se ni vratiti u školu danas, nađi se s Josipom nakon toga da ti on objasni neke stvari. Ja ću reći tvom razredniku da ti je bilo jako loše pa da si morala otići.

- Hvala, tata. - rekla je nesvjesna onoga što je rekla, ali Antonio je čuo i bio presretan, pa ju je jako zagrlio.

***

Ušla je tihim korakom, toliko tihim da ga je i ona jedva čula, u onu prostoriju gdje je uvijek dolazila kod Helene. Helene nije bilo u toj prostoriji. Lena je sjela iza vrata na neku fotelju, ali ništa nije proizvelo niti najtiši zvuk. Sjedila je neko vrijeme i čekala da dođe, nije dugo čekala. Helena je ušla i zatvorila vrata. Kada je skužila Lenu.

- Dobili ste audijenciju kod kraljice vampira. - rekla je Lena monotono, kada se ustala i izrazito velikom brzinom prišla Heleni i postavila ju da sjedne na stolicu od radnog stola.

- Lena, ljubavi, što ti se dogodilo? - upitala je s namještenom zabrinutošću koju je Lena osjetila. Nagnula se prema Heleninom vratu i tiho joj rekla na uho:

- Znaš jednom mi je netko rekao da nemam ništa tatinog na sebi. Prevarila si se. - rekla je i zabila joj bijele očnjake u vrat. Helena je vrisnula od boli.

- Lena ovo nisi ti. - tiho je rekla dok je gubila svijest.

- "Now I'm covered in blood and I'm feeding of your pretty little lies." - rekla je Lena gledajući Helenu dok je podlakticom brisala krv sa svojih usana. - Nije li žalosno što pjesma doslovce citira moj život? - rekla je i pokazala joj kroz osmijeh svoje bijele zube koji su napadno isticali njezine crvene usne koje su zadržale boju krvi. - Ah, draga mama, ženo koja mi je život dala. Stvarno ne znam kako da ti zahvalim na njemu! Lagala si me, a nisi me ni znala! - rekla je i zabila svoje očnjake opet u Helenin blijedi vrat koji je gubio prirodnu boju. Helenino tijelo je ležalo na podu bez životno. Kao da je sada ukraden njezin zadnji dah. - Ne brini, bit ćeš živa opet, i to zauvijek i možda ovaj put budemo prava obitelj.