Klinci (završena)

Osjetim to.

Dani su prolazili, tjednim, pa čak je i mjesec prošao. Dugi i naporni dani vukli su se jedan za drugim, monotoni, teški i sumorni. Svi su strepjeli nad trenutkom kada će im doći kraj iako nisu mogli podnijeti više tu rutinu. Rutina je bila siguran, dobro utabani put kojim je bilo lako kročiti, a ono što ih je očekivalo bilo je zaraslo grmlje gdje su samo najjači mogli proći, a ipak svatko od njih je bio potreban. Lena je svima pokušavala dati doznanjakako su joj potrebni, ne samo sada, nego i kada se osamostali i preuzme vladavinu u svoje ruke. Kada je jutro počelo obasjavati perivoj svi su već bili na nogama, vampiri i demoni. Lena je bila uvjerena da je vrijeme dragocjenost koju si više ne mogu priuštiti, vršila je pritisak na sve, kao da se trudi nekoga impresionirati kakvom glazbenom točkom, a ne pobijediti u ratu. Kada bi ih poslala na predah ili da nešto pojede, nahrane se, otišla bi u knjižnicu s Igorom i Josipom. Na stolu bi se samo skupljale i skupljale knjige, jer joj je iz svake nešto trebalo. Glavu je stavila na knjige i ruke položila na zatiljak, udubljena u svoje misli. Igor je namignuo Josipu kada su istovremeno položili ruke na njezine tako da je imala osjećaj kao da ju samo jedan dodiruje, na što nije reagirala. Onda je osjetila četvero ruku na zatiljku pa je tiho izustila:
- Pustite me.
- A da? A zašto? Ti ionako nikome nikad ne daš mira, zašto bi mi sad tebi? - rekao je Igor i zasmiljuio se.
- Zato što ja tako kažem! - izderala se siktavim glasom kakav još nisu čuli od nje. Nakon što je izustila odmah je shvatila da je pretjerala. - Žao mi je, nisam htjela da to tako zvuči, samo me pustite, jer znam da sutra moramo ići u rat. - iskreveljila je lice na riječ rat.
- Kako misliš sutra? Je l' nismo dogovorili za tjedan od danas? - tiho je zaustio Josip.
- Osjetim to. Nikolina je odlučila da to bude sutra, a to ne možemo odgoditi. Sutra s prvim suncem idemo prema šumama u Baranji. Tamo će nas čekati.
- Kako to znaš? - upitao je Igor koji se sada uozbiljio.
- Osjećam sponu između mene i nje. Ne mogu vam to objasniti, jednostavno velike odluke u njenom životu osjetim od kada si me promijenio. - okrenula se prema Josipu. - Isto kako znam da sutra u zoru moramo krenuti, znam i da se Nikolina udružila s vukodlacima i da je pokušala pridobiti metamorfe, vile, a bome i vještice. - tiho je rekla. - Pojma nemam kako ćemo izaći na kraj s tim svim.
Igor i Josip su ju krenuli istovremeno zagrliti na što su opet obojica odustala i ispustila tihi uzdah, na koji je Josip Igoru pokazao rukom da ju zagrli. Igor mu je u znak zahvalnosti poslao upitnu facu, a Josip mu se samo nasmijao.
- Ne brini ništa kraljice. - rekao je Josip koji je stajao u pozadini. - Imaš dva mušketira koja su spremna položiti život za tebe, a imaš i cijelo čudo vampira i demona koji će učiniti sve što mogu samo za tebe, a onda, imaš i sebe. Izuzetna si, nitko nikada nije bio kao ti. Možeš čitati misli, imaš sve prednosti vampira, pomiješane s kraljevskim vrlinama demona. Bilo koga iz njene vojske možeš staviti pod svoju kontrolu i okrenuti protiv nje, a također možeš mijenjati i oblike, nadam se da to nisi zaboravila i da si vježbala.
Iako je bila u Igorovom zagrljaju Josipove riječi su joj podignule raspoloženje, te se nasmijala i konačno uzvratila Igoru zagrljaj.
- Da, imaš pravo. Mi možda nismo posegnuli za raznolikosti, ali smo ostali vjerni jedni drugima. Poznajemo se međusobno, znamo svoje mane i vrline. Izgurat ćemo to. Uspjet ćemo i onda ćemo dokazati koliko smo jaki.
- E to je već Lena koju mi poznajemo. - rekli su u isti glas i nasmijali se.
- Sad mi samo ostaje reći, pa, svima ostalima za to da sutra krećemo u rat. - duboko je udahnula i izdahnula. - Lako i prelako, skoro.
Ustala se i krenula izlaziti iz knjižnice, a njih dvojca su držala korak s njom. Kada je prošla različitim dugim hodnicima do ulaza u glavnu dvoranu gdje je čula misli ostalih demona i vampira, položila je ruke na vrata kao da će ih otvoriti, ali nije. Duboko je udahnula i izdahnula još jednom, a Igor i Josip su stavili ruke na nju, svatko sa svoje strane i ohrabrujućim pogledom ju gledali. Kimnula je glavom, no više sebi nego njima i naposljetku gurnula teška vrata. Kada ih je otvorila svi su zastali s onim što su radili, ustali se i kleknuli Leni u čast. Na što im je ona uputila lijepi osmijeh i prošla dalje dvoranom do mjesta gdje je nekada bio tron. Kada je stala tamo, jedan demon ponudio se da joj donese stolicu što je ona s osmijehom i lijepim tonom odbila. Dok su još svi pogledi bili na njoj odlučila je početi govoriti:
- Znam da smo zakazali odlazak za tjedan dana od danas, ali spletom okolnosti moramo krenuti sutra s prvim zrakama sunca. Iako vam nisam dužna ništa razjasniti, ipak želim jer želim da vi svi - prošla je rukom po dvorani - budete pripremljeni za sutra ujutro. Ja vjerujem u to da nam Nikolina i njezini saveznici ne mogu ništa. - govorila je s toliko entuzijazma i snage u glasu da su joj se prisutnici divili na karizmi, uistinu je mogla kontrolirati publiku. - Ne mogu nas niti pogledati, a kamoli ozlijediti ijednog od nas. Ozlijede li i ubiju li ijednog od vas, vjerujte mi, zapamtit ćemo i najmanju žrtvu. I sada već polažete žrtvu meni i budućem kraljevstvu vampira i demona. Mi to možemo. Izaći ćemo iz ovog sukoba pobjedonosni i obnoviti ono što možemo. Znam da smo jači i Nikolinini vukodlaci, metamorfi, vile i vještice neće joj pomoći. Ne dajte se zavarati s metamorfima, ni s vještičjim čarolijama, ni vilinskim prahom, a ni s tim da su vukodlaci nadmoćniji, jer od nas nema jačih!
Kada je završila govor počelo je klicanje u dvorani i svi su u glas vikali "Slava novoj kraljici!".