Klinci (završena)

Kako je to moguće?

Igor ju je postio, jer je osjetio Josipovu prisutnost, iako je još bio u prostoriji pored. Lena je čula Josipove zabrinute misli, konstantno je po mislima vukao zamjenicu "ona". "Nadam se da je ona dobro. Dugo je sav već prošlo, predugo, nadam se da se probudila." Lena se fokusirala na njegove misli.

- Dođi u sobu, dobro sam. - pomislila je i zatvorila pa otvorila oči. Sve je vidjela kroz Josipove oči. Vidjela je kako baca na pod nekakve papire što je imao u ruci i jako brzo otvara vrata i dolazi pred nju. Vidjela je samu sebe iz njegove perspektive. Njezina nekad svijetlo plava kosa sada je na sebi imala crvene dijelove, sprijeda na šiškama koje su joj dosezale skoro do brade, pa su uvijek bile sastane, ali i na dužem dijelu kose. Njezino lice izgledalo je kao da se s nekim tukla. Imala je modrice na licu, porezotinu na sredini lijevog obraza. Njezine zelene oči, nisu više sjale kao prije. Dok je iz Josipovih očiju promatrala sebe iz njezinih očiju počele su teći suze. Njezine usne još uvijek su bile

žarko crvene. Lena je zaklopila svoje oči. I pogledala je u Josipa, nasmiješila mu se i zagrlila ga. Prošla je lijevom podlakticom po licu da makne suze, njezine suze nakvasile su urezane riječi u njezinoj koži. Polako se počelo gubiti "Svima dođe kraj, a meni je prvoj.". Umjesto tih riječi na ruci joj je pisalo "Ja ostajem tu, zauvijek. Immortal". Gledala je ovu naglu promjenu i nije mogla vjerovati. Pogledala je čas u Igora čas u Josipa. Josip je značajno pogledao u Igora.

- Od sada mi više ne možete ništa sakriti. - rekla je Lena tiho.

- Ovako što - rekao je Josip. - nikada nije viđeno. Postoje samo zabilješke o tome da se to može dogoditi. Ti nisi samo kraljica vampira. Ti si...

- Kraljica i demona. - dovršio je Igor.

- Kako je to moguće? Zar nisu vampiri i demoni neprijatelji? - rekla je dok se još uvijek držala za ruku.

- Ne. Vampiri i demoni su kao braća, jedino se nas dvojca baš ne slažemo. Npr. i unutar obitelji imaš nekoga tko se baš i ne slaže, ali ipak su rod. No do sada nikada nismo imali zajedničku kraljicu. - rekao je Igor. - Doduše, mi nikada nismo imali kraljicu, uvijek smo imali kralja i samo kralja.

Lena je spustila rukav i prekrila ranu, ali je još uvijek držala tu ruku u desnici. Zar je ona stvarno, van obične legende? Obične legende... Pa da apsolutno je normalno da ti je život temeljen na vampirskoj legendi i onda ti saznaš da to zapravo nije sve, nego da još imaš veze i s demonima. Biti mrtav pa živ, pa mrtav pa živ, logično.

- Josipe gdje smo? - rekla je kada je shvatila da zapravo ni to ne zna.

- Mi smo u Mađarskoj, u Baranji. Kraljevom dvorcu, tvom dvorcu. - odgovorio joj je i gledao u njezine oči kojima se vraćao sjaj.

- Mi nismo sami, je l'? - rekla je iako je znala odgovor, a on je samo kimnuo glavom ne. - 'ko je još u dvorcu?

- Većinom vampiri, ali ima i poneki demon. Svi su izgledom stari kao mi, ali većinom imaju godina otprilike kao Igor i ja.

- Kako ti znaš koliko ja imam godina? - okrenuo se Igor prema Josipu i na Lenino čuđenje nije postupio agresivno, nego mirnim tonom.

Znala je da Igoru ne smeta što Josip zna koliko on ima zapravo godina, nego mu smeta činjenica što je on još uvijek tu i što ona priča više s Josipom nego s njim. Lena je pokazala rukom Josipu da ne odgovori na pitanje.

- Čemu služi ovaj dvorac tim vampirima i demonima? - rekla je i pogledala u obojicu.

- U početku je bio zamišljen kao škola, ali kako vampiri i demoni nikad ne stare, gubio se smisao toga, ali je ostalo kao utočište, posebice za vrijeme srednjeg vijeka.

- Dobro. Želim vidjeti vampire i demone što su ovdje. Želim ih osposobiti za borbu. Želim svakog demona i vampira naći, omogućiti im sve potrebno samo da se bore za mene.

Kada je to rekla sama je izašla nije ni čekala odgovor niti jednog od njih dvojce. Otvorila je velika vrata, jer je iza njih čula mnoštvo misli, različitih, muških i ženskih. Bila su velika i teška vrata, koja ljudsko biće ne bi moglo pomaknuti, a ona ih je otvorila lijevom rukom, laganim dodirom. Kada ih je otvorila, vidjela je mnoštvo stolova posloženih kao u školskoj kantini, no rijetki su jeli. Pretpostavila je da su jeli demoni. Dva vampira, dečka, ona dvojca iz sna su joj odmah prišla. Kleknula su na jedno koljeno, a za njima su i svi u dvorani.

- Kraljice, mi svi vampiri prisežemo vam na službu. Polažemo svoje živote za vašu dobrobit. - rekao je onaj koji je i u snu više pričao, sitniji, svjetlije kose.

Prišla mu je i dobro ga odmjerila, da isti je kao i onaj iz sna, zgodan. Prošla mu je rukom po kosi i pružila mu ruku da se ustane, on ju je prihvatio.

- Drago mi je da se želite boriti. - rekla je i nasmiješila se. Njezin prekrasni osmijeh ostao je nepromijenjen, svi dečki su ju pogledali kao da nisu mogli vjerovati. Osjetila je to, i njihove misli. Mislili su da je najljepša od svih, ona se samo još jednom nasmijala toj glupoj pomisli. - Želim svima osigurati to da prežive borbu koja dolazi, ne želim izgubiti niti jednog vampira, vampiricu, demona ili demonicu. - rekla je i pogledala sve demone koji su sjedili za jednim stolom.

Od tog stola ustala se djevojka duge smeđe kose i prekrasnih smeđih očiju. Lena ju je smatrala vrlo lijepom, nije imala ništa šminke i to ju je Leni činilo još ljepšom.

- Kraljice vampira, kako možete pozivati i nas demone na borbu u vaše ime? - rekla je, ali vrlo pristojno.

Lena je podignula lijevi rukav i svi su vidjeli natpis što je ondje pisao.

- Ne želim siliti niti jednog demona niti vampira da se bori, ako ne želi. Sve zavisi o vama. - rekla je i nasmiješila se toj djevojci, koja je bila kleknula pred nju kada joj je pokazala ruku.

- Kraljice, mi svi demoni prisežemo vam na službu. - rekla je, a Lena joj je pružila ruku i stavila ju da joj stane s desna, dok je onaj dečko ostao s lijeva.