Klinci (završena)

Zašto?

Lena je trčala prema njima. U nekoliko sekundi bila je između njih dvojce. Njezina ruka bila je na prsima jednog i drugog, obojica su zadrhtala od tog dodira.

- Dosta... Krajnje mi je dosta da JA ne znam tko sam! - rekla je ne gledajući ni u jednog. - Neka mi jedan od vas dvojce kaže što se događa i zašto se ponašate ovako! - imala je zapovjedni ton u glasu u kojem je bilo puno sigurnosti, odlučnosti i nepokolebljivosti.

Josipove i Igorove usne su se otvorile u istom trenutku, ali nijedan nije rekao ništa, zbog toga što je jasno rekla jedan. Igor nije dao Josipu znak da išta kaže, a niti je Josip odobrio Igoru išta. Josip je shvatio da Lena gubi strpljenje i živce s njihovom besmislenom šutećom prepirkom.

- Ti nisi običan čovjek. Nikada to nisi bila. Ti si... - Josipovu riječ prekinulo je zvono Leninog mobitela. Zanimalo ju je što joj Josip ima za reći, nadasve, ali imala je čudan osjećaj zbog Josipinog poziva sada.

Zvala ju je ona inače kad god se nešto dogodilo, ali više bi joj slala poruke da dođe tu i tu, tada i tada, jer je Josipa najviše voljela sve Leni reći u lice. Pa tako i kada se nešto loše dogodi. Bez oklijevanja, zaboravila je i Josipa i Igora i njihovu priču o njoj... Nije zaboravila, samo joj je Josipa bila važnija, ionako su teorijski male šanse da će joj reći da će umrijeti. Javila se.

- Eeeej, pa što je bilo? - rekla je Lena sa smiješkom na usnama i čekala odgovor s druge strane.

Josip i Igor su promatrali naglu promjenu iz njezinog osmijeha u suze koje su joj navrle na lice odmah čim je dobila odgovor. Niz njezino lice spuštale su se krupne kapi. Počela je drhtati cijela. Josip ju je obuhvatio jer se bojao da postoji mogućnost da se sruši. Igor je shvatio Josipovu namjenu, ali i razlog zašto. Zaboravio je na suparništvo s njim. Zaboravio je da mu taj vampir želi zauvijek uzeti Lenu, njegovu Lenu. Sve je zaboravio, jer u ovome trenutku obojci je bilo stalo samo do nje. Kada je završila poziv Lena je uzela svoj mobitel i bacila ga negdje na polju. Maknula se od obojice. Istrgnula se od njih. Otišla nekoliko koraka dalje i izderala se:
- ZAŠTO? Zašto su to učinili? Josipe! Zašto? - govorila je drhtavim glasom dok su joj suze klizile niz lice, a ona udarala nogom po zemlji.

- Lena... Što je bilo? - tiho i nježno je upitao Josip, ona se zatrčala u njega i srušila ga na zemlju, jer joj je pustio da to napravi.

- TI! Ti i tvoji vampiri! Ubili su je! Ubili su mi najbolju prijateljicu! - rekla je udarajući ga po prsima. Igor ju je uhvatio i podigao s Josipa. - A znaš li zašto? Zato da ja shvatim da vampiri postoje! Da ja to prihvatim kao realnost! Da se uvjerim u nemoguće. Nisu ju mogli ni pretvoriti u vampira, nisu mogli napraviti ništa! UBILI SU JU! A najžalosnije je to što njezina obitelj neće nikada smjeti saznati što se dogodilo s njom!

- Ja... Nemam ništa s tim! - govorio joj je, a ona je okrenula leđa prema njemu, a svoje uplakano lice od njega. Igor ju je zagrlio. Njegov zagrljaj bio je topao. Toplina joj je sada trebala, kada je imala osjećaj da će se okameniti.

- Vjeruj meni - govorio je Igor.- znaš da ne bih branio ovog, nazovi to vampira, ali uvjeren sam da on nije imao nikakve veze s ovime.

Okrenula se prema njemu, gledala ga je u te tamne oči koje su joj pokušavale razbiti sumnje. Brisao joj je suze, kao da Josip nije stajao iza njih i nije gledao što se događa, da nije ništa osjećao. Igor ju je poljubio u čelo, a ona se otrgnula od njega i prišla još bliže Josipu.

- Kako... kako si... Kako... - nije mogla ništa reći pa ga je nastavila udarati u nadi da će tako izbaciti svoje pitanje, ali zajedno i s emocijama. Emocije su je iscrpile, nikada nije bila toliko tužna u životu. Nikada. Sjela je na travu i gledala u puni mjesec što se sve više i više podizao nad livadom.

***

Djevojka duge crne kose. Ušla je u kolibu, gdje ju je čekao dečko.

- Napravila sam to. Napravila sam to! Ubila sam Josipu. Nazvala sam ju s njezinog telefona prije nego li sam ju ubila, tako da ispadne da je ona jedina znala za Josipino navodno samoubojstvo. Nek' sad kaže da ne vjeruje! Neka se usudi. - govorila je u tolikom zanosu.

- Nikolina... - odgovorio joj je dečko kada joj je prišao sasma blizu. - Ti zvučiš kao da bi i svoju glavu položila kraj njezine. Da bi i ti umrla, samo kako ona nikada ne bih postala ono što ti nećeš moći.

- Ne da bih umrla! Umrla bih sto puta! Ako neću moći ja, sigurno neće moći ona, koja ne vjeruje! Koja smatra da je razum jedini i neizostavni dio ovog života! - govorila je i zagrlila ga. - Ivice, ja sam sprema i umrijeti samo da ona ne dobije nasljedstvo.

- Ti znaš da ću te slijediti i u smrt. - odgovorio je Ivica i poljubio ju.

***

- Mislim da bi bilo najbolje kada joj više ništa ne bi otkrili danas. - rekao je Josip Igoru, dok su promatrali Lenu kako još uvijek sjedi i promatra mjesec.

- Ne! Kada se već toliko cirkusa dogodilo, onda idemo na sve ili ništa. Vau, vampiri su stvarno kukavice. - rekao je i nasmijao se

- A demoni su kao bolji? - kroz smijeh mu je odgovarao. - Za sada ću zanemariti svoju želju da ti otkinem vrat, samo kako bi joj pomogao. - pružio je ruku Igoru.

- A ja ću zanemariti želju da ubijem Boga u tebi... čekaj pa ionako ne b' imao što ubiti. - rekao je pružajući ruku na Josipovu. Rukovali su se, a onda krenuli prema Leni.

Ne pomično je sjedila i zurila u veliki srebrni mjesec. Nije ništa doživljavala. Ni to da joj je Igor rekao da je našao njezin mobitel i da joj ga je spremio u džep od jakne. Ništa. Ništa joj nije bilo važno. Pa zar bi moglo? Najbolju prijateljicu, njezinu gotovo sestru su ubili jer... pa nije ni sigurna zašto točno. Josip ju je zagrlio, na što je Igor napravio grimasu i ispustio posprdni zvuk.

- Igor i ja ćemo ti sada sve otkriti. Jako je bitno da možeš razumjeti da tvoja prijateljica nije bila bezvrijedna žrtva. - šaputao joj je na uho. Dobio je njezinu pažnju.