Klinci (završena)

Dijete agenata

Hodala je korakom manjim od Igorova. Naprosto jer je bila sitnija od njega, no možda je ipak tu bila umiješana i sumnja nekih pitanja. Podigla je pogled s poda i svoje smeđozelene oči je uprla o visoku i snažnu pojavu Igora. Igorova tamna kosa na sunčevoj svjetlosti je odavala da nije crna već smeđa. Njegove crne oči, imale su neku dubinu, kao da su pričale mnoge ne ispričane priče o drugim svjetovima. O nepoznatim stvarima. Ali nadasve zanimljivima. Htjela je znati o čemu on razmišlja, ali joj je svaka riječ zapela u grlu, bojala ga se prekinuti. Po njezinoj glavi vrzle su se mnoge stvari, što vezano uz školu što je samo tako otišla, što vezano uz ovo što je sada otkrila, a nešto ipak i uz Igora.

- Koliko moja mama ima godina? - rekla je u sekundi samo kako bi prekinula šutnju.

- Tvoja mama? Hm, ja radim s njom dosta dugo vremena iako nemam ni 20 godina... Ja sam dijete od jednog agenta, toga te je tvoja mama htjela zaštiti. - rekao je i okrenuo joj glavu. - No, pitala si za godine svoje mame, ona ima rekao bih, kao i moj tata, znači 35.

- Ti si dijete agenta? - pitala je zanemarujući odgovor na njezino pitanje, jer samo su joj te riječi ostale u glavi.

- Pa da, ali ni ne vidi se da sam još uvijek tinejdžer, jer naprosto sam morao brzo odrasti.

- Kako si onda mogao usporediti moj izgled s njezinim? - rekla je još uvijek ne vjerujući da Igor nema mnogo više godina od nje.

- Moji roditelji rade s tvojom mamom od samog osnutka. Imaju mnogo slika iz tih dana pa i od ranije, na svima su njih troje. - rekao je i prikrao mu se smiješak koji je otkrio njegove prekrasne bijele zube. - Tvoja mama je uistinu bila jako lijepa djevojka.

Lena je odmah odmaknula pogled od njega. "Želi li on reći da sam ja lijepa? Ma ne, zašto bi to htio? Pogledaj ga Lena! POGLEDAJ. Dečko je krasan, nikada ti to ne bi rekao, ali zar je to bitno? Ionako idem sama sutra na proljetni školski ples.". Kada se je sabrala, podignula je opet pogled prema Igoru, on je to primijetio. Ta pa, utreniran je da vidi i najmanje promjene kod drugih, ali nije joj dao doznanja za to. Njoj to nije ni trebalo. Znala je da je primijetio. Ona nije bila utrenirana, a ipak je mogla sve što je mogao i on. Smatrala je to normalnom stvari.

- Možda i je, tko zna. - rekla je okrećući glavu opet prema Igoru i sjedajući na klupu gdje ju je, pa valjda on ugrabio. - Ajde, sjedni sa mnom. Treba me netko čuvati, ipak zadnji puta kad sam tu sjedila, netko me ugrabio. - rekla je i pogleda Igora dok joj je desna obrva bila podignuta.

- Da... Kada smo kod toga - govorio je sjedajući - oprosti, ako sam te jako udario. Helena je rekla da te trebam onesvijestiti, a nisam bio siguran kako to napraviti bez da ti nanesem bol jer... - naglo je stao, kao da se nešto neočekivano dogodilo.

- Jer što? Poslala te da joj dovedeš njenu kćer? Zašto me nisi pitao da pođem samo s tobom, došao i prišao mi kao normalan čovjek? - rekla je i udarila ga nježno po ramenu i grohotom se nasmijala. Nikada prije se nije tako nasmijala.

- Pa dobro, da jesam bi li pošla? - upitao je dok je podizao pogled s poda i pogledao ju ravno u oči. To je bio poseban pogled od kojega se Lena naježila.

- Ne, vjerojatno ne. - rekla je i pogledala u svoje sive visoke Convers patike. - Rekao si da si dijete agenata? Kako i zašto to mama nije mogla sa mnom?

- Moji roditelji su umrli zbog tog. Umrli su štiteći mene. Nije htjela da ti umreš, nije htjela da itko od vlasti ili četnika zna za tebe, a ipak su saznali i ubili joj brata.

- Ja.... Meni je tako žao, sorry zbog roditelja... Nisam trebala pitati.

- Sve je oke. Nego, reci mi, primijetila si da sam vidio tvoj neugodni pogled, znaš kada si se zacrvenjela kao jabuka o čemu si onda razmišljala? - rekao je na brzaka kao da se htio riješiti pitanje i sumnje koje su mu visjele nad glavom.

- Nisam bila sigurna jesu li tvoje riječi namjerno dvosmislene ili samo ja imam bujnu maštu.

Igor je krenuo odgovoriti na to pitanje kada je zazvonio Lenin mobitel, bila je to pjesma od AC/DC-a Highway to hell, koja se Igoru svidjela. Lena nije ni pogledala Igora već je uzela mobitel u ruke da vidi tko ju zove. Kada je vidjela ime Josipa shvatila je da se odmah mora javiti. Uzela je mobitel i povlačeći prstom da se javi dala je Igoru znak da ostane.

- Eeeeej pa đes mala? - rekla je Josipi.

- Ma ne pitaj previše. Tražim glupe štikle koje će mi ići uz haljinu za sutra. Našla sam savršene za tebe. Negoooo, reci mi, jesi li našla pratnju? - odgovorila joj je Josipa načinom na koji su samo one razgovarale. Drugima je to vječito izgledalo kao neki izmišljeni jezik.

- Pratnju? De ne budali ženska glavo, rekla sam ti idem sama i gotovo! I ne, neću nikakve štike. Da mi ih nisi slučajno kupila! - rekla je Lena, na što se Igor samo nasmijao, nije ništa komentirao, nego se slatko nasmijao.

- Pfff, kasniš. Kupila sam ih i nosit ćeš ih, čisto da znaš. - rekla je i prasnula u smijeh.

- Ako odgovaraju mojoj haljini znači da bi išle i uz tvoju. I molim te dosta više, natjerala si me da obučem haljinu, nikakve štikle još!

- Oke, oke. A šminka? - Josipin glas zvučao je kao da ju preklinje.

- Sama ću se našminkati koliko hoću i moram ići. - rekla je Lena jer je vidjela da Igor sad već krepava od smijeha kojeg pokušava suzdržati da Josipa ne čuje.

- Eeej, kuda? I tko se to cereka?

- Nazovem te kad dođem kući, a sad ćao ženska glavo. - rekla je, nasmijala se i onda prekinula poziv pa se okrenula Igoru. - Što se ti smiješ?

- Kakva pratnja, kakve štikle i kakva haljina? To bi zbilja htio vidjet!

- Je l' da? A zašto, molim te.

- Jer ne ostavljaš dojam cure koja bi mogla obući haljinu i štikle. - rekao je i pukno se smijati kao da se nikada u životu nije smijao.

- E pa ali ne možeš. Sorry.

- Kako ne bi? Je l' nisi spomenula da ti fali pratnja? Pa, mogu li te ja voditi na ples? - rekao je i napravio zavodnički osmijeh, na koji bi pali i dečki.

- Ne znam! - rekla je prkosno, no on je shvatio što ona želi.

- Hajde, molim te?

- Ajde dobro. - rekla je glumeći kao da joj je teško palo.

- A sad da čujem priču o štiklama, sudeći da sam ti ja pratnja, možda bi ti bilo dobro, znaš da budeš viša. - rekao je i nasmijao se.

- Ma joj, nemoj još i ti. - krenula je mahnuti rukom, no shvatila je da još uvijek ima mobitel u ruci. Pogledala je koliko je sati i shvatila je da bi se trebala vratiti kući. Pokazala je i Igoru vrijeme, on je to shvatio. Pozdravili su se i razišli se svatko svojim putem. Zadnja riječ koju joj je rekao bilo je vidimo se sutra kod tvoje mame. Ona je nastavila hodati u smjeru svoje kuće kao da se ništa nije dogodilo.