Klinci (završena)

Epilog

Godina dana je prošla i rano jutro odisalo je rujanskom svježinom netom prije kiše. Lena je sjedila na prozoru u svojim odajama na četvrtome i ujedno i najvišemu katu u svome dvorcu. Nebo se polako razdanjivalo, na istoku gdje su prve zrake sunca već krasile nebo prelijevajući plavu boju u narančastu i ružičastu. Lena je uživala u pogledu i promatrala kako je sunce iz sekunde u sekundu izgledalo sve veće i sjajnije. Kada je sunce bilo veliko toliko da je obuzimalo cijeli horizont Lena je osjetila nagli probod boli u glavi, a kasnije je osjetila i u stomaku. Prepoznala je taj osjećaj kao želju za krvlju, bila je vampirica sad već neko vrijeme, ali nije ju osobito privlačila činjenica da nekome mora zabiti svoje očnjake u vrat. 

Nije imala ništa protiv ozljeđivanja ljudi i često, ako je izbivala iz dvora zbog kraljevskih obaveza upoznavanja s drugim vampirima, hranila se onim ljudima čije misli su joj odavale poremećenu psihu i želju da ozljede ili na bilo koji način zlostavljaju druge. Uvijek je svojim žrtvama nakon hranjenja izbrisala sjećanje. Jedva je dočekala da se vrati u svoj dvorac, ovdje u Baranji, tako blizu svome bivšem domu i svome bivšem životu. Zaigrana tim mislima ustala se s brojnih jastuka koji su prekrivali prozorsku dasku i prošla po svojim odajama uzimajući odjeću iz ormara. Larisa joj je pripremila odjeću sinoć, jer ju je dopala titula kraljevske stilistice.

Brzo se presvukla i uputila van iz svojih odaja. Hodala je dostojanstveno i polako po stepenicama dok se spuštala u podrum gdje je bila smještena moderna kuhinja. Bilo je nekoliko frižidera, u nekima je bila klasična hrana za demone koji su boravili ovdje, a u drugima krv.
Lena je uzela plastičnu vrećicu krvi 0- i sjela za otok koji je imao barske stolice. Zabila je očnjake i razmišljala o promjenama koje su se dogodile u ovih godinu dana. Ovaj dvorac je prenamijenila, više nije bilo puno vampira i demona koji ovdje borave, već samo oni kojima je potrebna zaštita ili audijencija s kraljicom vampira i demona. Još uvijek nije bila na čisto sa svojom titulom kod demona, ali znala je da je njezina uloga tamo jako bina, možda ne sada. 

Nikolina je bila zadužena za transatlantske vampire i odnose s njima, time je postala Lenin izaslanik i diplomat u Sjevernoj Americi. Igor je bio smješten u istočnoj Europi i često je dolazio u dvor u Baranji ili je Lena odlazila u istočnoeuropski dvor koji je služio kao izaslanstvo Azije i tog dijela Europe.

Koliko god se trudila posložiti sve ipak joj je nešto nedostajalo, a nije bila sigurna što. Uspjela je pronaći i posao Antoniju.
U očnjake ušla joj je posljednja kap krvi iz vrećice kada je osjetila miris čovjeka. Čovjeka koji je dolutao ovako daleko u šumu, ovako rano. Vampirskom brzinom, na koju se sada već naviknula došla je do ulaznih vrata i naglo stala prije nego što joj je ruka uopće krenula posegnuti za kvakom. 

- Odlazi! - zarežala je vrlo glasno tako da ju je osoba s druge strane vrata mogla čuti i da je Lena osjetila kako je osoba odskočila, kao da nije očekivala da Lena može ispustiti takav zvuk.

- Molim te, barem pusti da te vidim. - tiho je odgovorio ženski glas s druge strane vrata, toliko tiho da zapravo Lena nije bila sigurna je li to bilo izgovoreno ili je samo to čula u mislima. - Ne želim te siliti. 

- Ne troši svoje smrtno vrijeme ovdje, znam što ćeš reći, zato samo nestani. - otresito je rekla Lena i krenula odlaziti kada su joj se u mislima začule rečenice:

- Mlada si, misliš da znaš sve, ali ne znaš. Ne ponašaj se tako neodgojeno. Tamara te nije tako odgojila! Nisi mi niti dozvolila da se ispričam kako treba, odmah si me pretvorila u čovjeka!
Lena se osjećala loše, znala je da je Helena u pravu, da joj nije nikada dala pravu šansu, uvijek je implicirala da zna što će reći, iako joj je mogla čitati misli, imala joj je potrebu pogledati u lice. Okrenula se i teškim korakom prišla vratima te stavila ruku na kvaku i zatvorila oči te gurnula vrata od sebe. 

Helena je stajala s druge strane vrata, široko osmjehnula i povukla Lenu u zagrljaj, na što se Lena u njezinom zagrljaju namrštila, ali se nije odgurnula od nje.

- Ne moraš mi vjerovati, iako vjerojatno hoćeš, jer možeš pristupiti svim mojim sjećanjima. - počela je govoriti Helena dok ju je Lena nježno usmjeravala prema salonu koji je služio za primanje posjetitelja. - Ja sam stvarno bila zaljubljena u Antonia, ma kvragu sve, još uvijek jesam. Nisam bila odabranica njegova srca, barem ne formalno, ali znam da je i on mene volio. Ne znam što da ti kažem, moja najveća greška je bila što sam te ostavila s Tamarom čim sam te rodila. Ona nije bila s mojim bratom, nju sam bila obmanula i držala pod svojom kontrolom. Bila sam ti sve vrijeme bliže nego što si mislila. Svaki njezin postupak je bio moj, utisnula sam ju.
Iako su sjedile na sofi Lena se ustala i nervozno koračala po salonu. Succubus ili incubus demon može utisnuti čovjeka o sebe, a to znači da ta osoba postaje podložna tome demonu i da radi apsolutno sve što joj taj demon naredi. U tome trenutku je Leni postalo jasno zašto se Helena nije toliko brinula kada je bila s Tamarom i zašto se nije trudila pronaći ju prije ili stupiti u kontakt s njom. U Heleninim mislima Lena je pronašla odgovore na sve što ju je mučilo većinu njezina života. 

U tome trenutku sišla je Larisa i Lena ju je upoznala sa svojom mamom, i onda je zamolila Larisu da ode po Antonelu. Ona se nasmiješila, naklonila i napustila salon. Nedugo nakon toga, došla je Antonela.

- Mama, ovo je Nela, ona je vještica. Moja vještica. Smatram da bi ona mogla prebaciti dio moje energije tebi, tako da postaneš, barem dijelom ono što si bila. - Lena je podignula ruku u znak da Helena ne može dati argumente protiv toga. 

Nela je stavila desnu ruku ispred Lene, a lijevu ispred Helene. Iz dlanova joj je izlazila ljubičasta maglica, koja kao da je ulazila u desnu ruku, a izlazila iz lijeve. Lena je očekivala da će se osjećati slabije, no zapravo se osjećala jače, kao da je davala svoju ljubav prema Heleni Heleni, onu ljubav prema majci, iskrenu, toplu i nepokvarenu. Ljubav koju je Lena mislila da osjeća za Tamaru, za osobu koju je smatrala svojom majkom. Sve laži koje je pripisivala Heleni kao da su najednom nestale. Kroz Lenine zatvorene oči prolazile su različite slike i predodžbe emocija koje je mislila da poznaje, da ih je svjesna, ali sada je mogla osjetiti kako nije mogla prije ni sama zamisliti što osjeća.

Kada je otvorila oči vidjela je kako polako otvaraju svoje oči i Nela i Helena, obje nasmijane. Čarolija je prošla dobro. Lena je imala cijelu obitelj. Imala je prijatelje. Imala je dečka kojega je voljela. Imala je sve što je ikada htjela. Konačno, osjećala se spokojnom i potpunom.