VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)

XI. Teške riječi

Sasvim ironično, u tri sata i dvadeset sedam minuta sam se zaželjela tople kave. Srećom, jedna malena tužna benzinska postaja bila je u mojoj neposrednoj blizini.
Sve je utihnulo, makar je za ovo vrijeme to suvišno za reći. Čak i New York nekada mora spavati.

- "Dobro jutro." - trgne me tuđi glas.

Naravno da je to bio Jason.
Naravno da je odlučio naletjeti u gluho doba noći.

- "Svašta... Što želiš?"

- "Tko bi drugi bauljao gradom u pola četiri ujutro ako ne moja Julia?"

- "E ajde molim te, ostavi me."

- "Čemu to? Zar ti nije drago što me ponovno vidiš?"

- "Zar ne vidiš? Igraš se mojim osjećajima. Što pokušavaš postići ovime?! Od ovoga te neću više željeti, samo se udaljavaš dok ti misliš suprotno. ZAR NISI SVJESTAN KOLIKO SI TOKSIČAN?"

- "Molim te, dopusti mi da objasnim..."

- "NE! Dosta mi te je! Trebao si mi dopustiti da si oduzmem život na onom prokletom mostu u onom tužnom, sivom Osijeku. Tada bih barem imala mir, mir kojeg priželjkujem godinama otkada me je otac prvi put prebio kao bijesnog psa, otkada me je Tristan ostavio zbog svojih neostvarivih fantazija, otkada sam izgubila sva osjećanja za ikoga na ovom svijetu... Trebao si me pustiti da umrem. Tada ne bi bilo ovoga."

Uslijedila je grobna tišina koju je nedugo zatim prekinuo moj plač. On je samo stajao. Nepomičan, neodlučan oko svog idućeg poreza znajući da bi njegov potez mogao lako odrediti sudbinu nas dvoje.

- "Mitzi moja." - reče i sjedne pored mene na hladnu klupu zasutu rosom. - "Tu sam. Gledaj, ljudi koji su me prije sprječavali da te vidim trenutno nisu problem, ne brini se zbog njih."

- "To kažeš sad. Pa onda nestaneš bez traga i bez ikakvog objašnjenja. Stalno se vrtimo u krug i to utječe jako na mene. Sergei mi je indirektno rekao da bih mogla izgubiti posao, a to si ne mogu priuštiti."

- "Dođi kod mene. Molim te, nemam mnogo vremena."

- "Kako to misliš? Tko te ganja ponovno?"

- "Julia, dijagnosticiran mi je rak grla. Ne znam koliko imam vremena."

Njegove riječi su bile teški ubod nožem među oči. I opet je uslijedila tišina, no ovog puta, ona koju je stvorio očaj, nemoć i gnjev.

Jedan udarac za drugim. Od gnjeva i tuge bih vrištala, ali nisam imala glasa. Iz mene je jedva izašao jedan premoreni uzdah pun jada.

- "Zašto? Zašto NISI NA LIJEČENJU? ZAŠTO TROŠIŠ VRIJEME NA MENE UMJESTO DA SE BORIŠ ZA ŽIVOT?"

- "Ne mogu."- slegne ramenima.

-"Idi se liječit, pička ti materina! Što izvodiš?! S 22 godine želiš umrijeti? Dobro. Evo, crkni. Krepaj kao pregažena živina, bez igdje ikoga jer ja neću gledati čovjeka kojeg volim kako iz prkosa ne želi ništa napraviti da mu bude bolje."

-"Ali otkrit će me. Mogu otići u zatvor."- uzdahne i poraženo podboči svoju kuštravu crnu glavu.

-"Ma dobro. Onda crkni kao slobodan čovjek. Ako toliko odbijaš moju pomoć, crkni kao najveća stoka, sam i izoliran. Na kraju krajeva, to si i zaslužio."

-"Mitzi, zašto me psuješ?"- upita me očiju punih suza.

Utihnuo je i skrenuo pogled od mene. 

-"Jasone, pogledaj me."

Odbijao se okrenuti prema meni. Nježno sam primila njegovo životom izmučeno lice i vidjela sam dvije izdajničke suze koje su kliznule niz njegove obraze.

-"Zlato..."- zagledah se u njega i primih ga za drhtave ruke.-"Nemoj plakati."

-"Kako ne bih?"- zajeca - "Želiš me se riješiti. Zar toliko malo vrijedim?" 

- "Značiš ti meni i previše, ali mi jedeš jetru svojom tvrdoglavošću. Zašto se ne odeš liječiti?"

-"NE MOGU."- poraženo uzdahne i nastavi.-"Valjda si svjesna da ne mogu kao anonimac otići u bolnicu. Trebam imati neke isprave, zar ne? Ako me se identificira, ja momentalno idem u zatvor."

Tresao se kao osakaćeno mokro lane. Sklupčan i nijem.

-"Mislim da bi bilo vrijeme da mi kažeš tko te goni i zašto bi eventualno završio u zatvoru. Sad te upozoravam, nemoj da mi išta slažeš. Ako saznam da si me slagao, ja ću te ubit, a ne rak."

-"Kako to možeš reći? Ja sam tvoj dečko, a ne taoc."

-"Cut the bullshit. Nisi mi dečko, Jasone. U kurac, nikad nismo kao par negdje normalno izašli. Kino, klub, jebeni park?! Samo nešto u prolazu, misterioznost, bleja od pet minuta. Ako misliš da živiš u starom, nabrijanom ljubavnom romanu, bilo bi vrijeme da se probudiš iz te fantazije. DOĐI K SEBI! Neću te zauvijek ganjati, koliko god ja tebe voljela. Jednog dana ću se probuditi i reći ću sama sebi: Ženo, jebeno se trgni. Njemu nije stalo. Zavlači te, drži te kao opciju, makni se od njega, spasi se od toga. A kad se to, srce moje, i dogodi, onda ćeš znati da si me izgubio zauvijek. I nijedan krik pun jada mene neće vratiti. Ti ćeš plakati, ali ja te neću čuti."

-"Kako možeš reći da te držim kao opciju?! Ženo?! Ja drugo žensko biće nisam dotako otkada se poznajemo. Tko ti je to stavio u glavu?! U redu,  možda sam se i prevario pa nismo toliko ekskluzivni kao što sam mislio. Evo, slobodna si, što da ti kažem više? Gledam te, ali te ne prepoznajem. Moje srce te ne prepoznaje. Ovo nije Julia koju ja znam. Moja Julia nije nasilna i bezobrazna. Moja Juli-"

-"PRESTANI GOVORITI MOJA! NISAM TVOJA, VRAG TI JEBO MATER! Ja sam ovakva oduvijek. Tko ti kriv kad si me upoznao kad sam bila na rubu samoubojstva. Sam si sebe sjebao. Ajde sad, pali od mene, kad sam već toliko nasilna i žustra."

-"Julia, ne želiš da odem."

-"Idi brate u pičku materinu ako hoćeš. DOSTA MI TE JE. Malo me želiš, malo ne. Ja nisam lutka u tvom romanu kojoj sletiš kada želiš. Ja sam živa osoba sa stvarnim problemima, a ne neko poglavlje koje malo-malo okreneš."

-"Kako prokleto možeš?! Život sam ti spasio, kurvetino prodana!!"

-"IDI U KURAC, IDIOTE JEDAN! NITKO TE NIJE TJERAO."

-"Vidim da više nisam potreban ovdje."- ispravi se i popravi nabor na svojoj jakni od tamnoplavog trapera.-"Zbogom, Mitzi."

-"Nisam li kurvetina?"

-"Zbogom, Mitzi."

I zaista je otišao. Stajala sam na istome mjestu, da zapalim. Gledala sam hoće li se zadnji put okrenuti za mnom. Nije se okrenuo. Čak naprotiv, pognuo je glavu, onako poraženo, jadnički, kao da više ništa nema. Ah, koji pick me trenutak.

Lagano se počelo razdanjivati. Kao vampir koji prezire svemoćno sunce, pohitala sam ka Becku na jutarnju kavu koju nismo ni  dogovorili. Na putu ka njegovoj zgradi, vidjela sam  figuru koja je neodoljivo podsjećala na moju baku Sofiu. Činilo se kao da me je upecala krajičkom oka, no trenutak joj je uništio tramvaj koji joj je omeo periferni vid te sporedna uličica u koju sam neprimjetno skrenula. Bolje da ne razmišljam o ženi koja me je odgojila. U ovom trenutku može biti i mrtva.

-