Počelo je ponovno kišiti, a s kišom su se svi gosti koji su sjedili vani sjatili unutra na suho i sigurno, makar ih je doslovno bilo troje.
- Stavio mi lik previše ljutog umaka. - prokomentira Sergei, skroz umazan, dahtajući pritom kao stari pas na ljetnoj žegi.
- Ma nije to preljuto, nego si ti pička, prijatelju. - odbrusim i počnem pucati od smijeha.
(...)
Gostiju je svakom danom bilo sve i manje i manje; kao da se spremala apokalipsa, no veća je vjerojatnost da su naše zadnje goste privukli Šveđani i njihov "skandinavski kafić".
Ti Šveđani! Crne dolčevite, plava kosa, plave oči, sunčane naočale na - 20°C... I IKEA PROKLETA!! Ah što me nije vrag odnio onog dana kad sam jela one mesne okruglice u zagrebačkoj Ikei. Uz to, svaki komad namještaja im tamo nosi naziv SKKÉÄLDRÖNGEN ili REYKLLÜMIGOR ili RÜMSTINGÜNÄL... A svaki dečko se zove Björg. Ili Sven.
Kako je i dalje bilo ljeto, život je bio gotovo nepodnošljiv u zatvorenom prostoru i ponekad su me samo trenuci dijelili od kolapsiranja na tlo.
Točno u 12 sati, Vladimir je ponovno uletio na stražnja vrata, obliven znojem, raščupane kose i iznenađujuće dobro raspoložen.
- Servus, moji mali menadžeri!
- Servus i tebi, Vladimire. Čemu taj maestralni ulazak? - upitam iznenađeno.
Žurno je izvadio svoj Macbook laptop iz kožnatog koferčića kojeg uvijek nosi sa sobom te ga je, sav uzbuđen, okrenuo pred nas dvoje.
- Ta-daa!
- Ovo je prazan ekran. - reče Sergei.
- Moje isprike. Evo ga. Ta-daa!
- Cijenim entuzijazam, no što je ovo?
- Ovo je, dragi moj Sergei, moj konačni dizajn za noćni klub Nocturne! Digitalno sam ga remasterirao, sin mi je pomogao malo s efektima, no to bi trebalo biti to.
Oči su mi ispale; ono što nam je pokazao zaista je prelijepo, no u glavi mi je iskočilo bitno pitanje.
- Reci mi, koliko bi to sve koštalo?
- Zaista sitnih 48 tisuća eura, štedio sam tamo gdje sam mogao.
- Toliko novca ja kao konobarica neću zaraditi u tri života. Tko nas sponzorira?
- Šef, naravno.
- Moj ili tvoj?
- Moj, zaboga. Nikad ne podcjenjuj Ruse!
- Kad smo kod šefova, - okrenem se Sergeiu - gdje je naš? Znaš, pravi vlasnik ove rupe? Nisam ga vidjela ni onaj dan kad je Vladimir došao prvi put... Što radi on?
- Herr Frederic trenutno ima nekih osobnih poslova. - prekine me Vladimir - Nećete ga vidjeti još neko vrijeme.
Sergei i ja smo izmijenili par sumnjičavih pogleda i nastavili raspravljati o pojedinostima renovacije.
Kako koji gost uđe, ja ga uslužim; jednom mi je skoro ispala ledena kava na djevojku koja je ušla sa psom, unatoč zabrani životinja u klubu, a dva ledena Heinekena su mi umalo sletila sa šanka zahvaljujući mojoj brzopletosti.
- Devushka, jel sve štima? - upita me Sergei vidjevši moju nespretnost.
- Ma ovaj lik od jučer...
- Onaj propali student kojeg si srušila? Da, sjećam se... Što s njime?
- Ma nešto nije u redu s njim. Unatoč pozitivnosti, osjećam da ga nešto jako muči u životu.
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
