Bakine riječi nisu odgovarale opisu onoga što se događalo u mojoj kući. Otac je bio parazit, nastanjen u leglu koje nikada nije bilo njegovo. Svi koji su poznavali (i poznaju) moju baku, znali su da je kuća izgrađena 1985. od pošteno stečenog novca mog djeda i nje. Nekada u rangu najbogatijeg sloja građana, stvari su postale turbulentne kad je djedu pukla žuč netom prije zadnje cigle postavljene u kući. Umro je u bolnici oko pola 4 ujutro. Za sobom je ostavio mladu ženu i dvoje djece; moju majku i tetu. Dovršenu kuću nikada nije vidio. Nije li čudno što mi fale ljudi koji su umrli prije mog rođenja? U potpunosti sam sigurna da se tada moja majka ne bi udala za idiota te obolila i umrla od depresije.
Oh, matero moja. Da me vidiš, plakala bi od tuge. Ne znam motriš li me s neke visoke, nedostižne, oku nevidljive točke, ali uvjeravam te, dobro sam, zaista. Možda se i dalje borim za egzistenciju, ali sad imam mir. Onaj o kojem sam mogla samo sanjati, duševni mir. I sloboda! Tako divna, nevina i lepršava, slatka, lijepa sloboda! Nisam znala koliko je lijepo zapaliti cigaretu na ulici bez da otac zadužuje ljude da me prate i motre svaki moj korak. Ja nisam više Julia. Moje je ime Lucy Diavolla, imam 19 godina i rođena sam u znaku Blizanca. Uživam isključivo u cigaretama i jakom alkoholu, preferabilno kanadskom viskiju. Šteti mi, znam, ali se upravo s cigaretom između prstiju osjećam najviše živo. I to je sve što ljudi trebaju znati.
Dim cigarete me je bacio u lagani mislilački trans dok sam promatrala baku i Sergeija kako vode naizgled ozbiljan razgovor. Oboma je govor tijela bio ispunjen gestama i ozbiljnim mimikama lica. Odjednom se okrenula k meni i prislonila ruku na moje desno rame.
-"Julia, ideš doma sa mnom."
Bakine riječi su me uhvatile nespremnu. Kako da mu se vratim doma? Kako da gledam ta lica koja su me i u snovima proganjala? Kako da se ponovno suočim s onima od kojih sam se silom otkinula kao flaster s još svježe, krvave rane?
-"Bako, ja se ne vraćam tamo. Ta kuća je prokleta od 2009. godine. Ne, nema govora. Ostajem u Njemačkoj."
-"Ako je zbog oca, vjeruj mi, on neće biti problem."
-"Isuse Bože, bako, on je oduvijek bio problem. Kako sad odjednom nije?"
-"Julia, tvoj otac je ubijen. Izbila je svađa u mesnici. Tvoj brat je izgubio kontrolu i izboo ga je mesarskim nožem. "
-"Molim?"
Tiranin je mrtav, ali nešto ne drži vodu. Moj brat je bio njegovo mezimče, zašto bi naudio ruci koja ga hrani?
Što se dogodilo s onim da zlo nikada ne umire? Možda sanjam? Možda je ovo samo još jedna od halucinacija koje pokreću jaka trava kombinirana s viskijem i moje nestabilne emocije. Možda je ovo i dalje tek prva noć sa Sergeijem na krovu? Što ako sam zapravo tek ušla na ova stara, drvena vrata? Što ako Jason nikada nije došao? Što ako nikada nisam dobila njegovo pismo jer ga nikada nije poslao? Što ako Beck i Fabien ne postoje? Što ako sam izmislila blizance i Vladimira, nevidljive šefove i obnovu kluba? Tada bi sve imalo više smisla.
-"Sergei!"- protresem ga -"Brzo, uštipni me, ošamari me. Ja moram znati sanjam li. Ili haluciniram? Ne znam... Učini nešto!!"
-"Da sanjaš, bi li mi dopustila ovo?"
Vrijeme kao da je počelo teći sporije, Sergeievi pokreti su bili 10 puta usporeniji, no ni ja se nisam mogla ništa brže kretati. Interijer se polako počeo izobličavati u groteskne figure koje su me htjele zgrabiti svojim koščatim ekstremitetima, a baka je samo stajala, uspravna kao daska, izbuljenih svjetlucavih očiju. U jednom trenutku je počela glitchati. Kao računalna petlja, ponavljala je:"Vrati se doma. Trebam te."
Glas joj je ubrzo utihnuo i sve je prevorilo u beskrajno crnilo. Snažna sila me je povukla iz tijela; kao da ono stoji, ali mi duša pada s litice.
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
