VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)

XII. Raskrinkana lica

Hodala sam dulje nego što sam očekivala. Sigurno je do toga što me je težina  misli usporavala. Uputila sam se ka Beckovoj zgradi, no nisam više bila sigurna želi li me vidjeti nakon što sam bez ikakva razloga odjurila iz njegovog stana usred krize s njegovim mladim prijateljem. Ipak sam odlučila reći ne negativi, no kako bih usporila ovo kolanje adrenalina i sumnje mojim krvotokom, odlučila sam se popeti stepenicama ne bih li se na vrijeme smirila kako Beck ne bi pomislio nešto što ne bi trebao. 

Na zadnjem redu stepenica sam čula plač, psovanje i razbijanje stakla. Obuzeta crnim mislima, potrčala sam prema Beckovim vratima, odnosno onome što je od njih ostalo.

-"Beck?!"- viknula sam- "Što si napravio?" 

Stan je bio demoliran; TV je bio razbijen na podu, stolice porušene, zavjesa rastrgana, a ona divna slika šume na platnu rasporena kao životinja iz koje je virio nož. Cijeli stan se osjetio na cigarete, a to mi je i potvrdila i pepeljara koju dijele trenutci od raspada sistema. Nekoliko praznih kutija kratkog crvenog Winstona je ležalo na podu, bačene i u bijesu izgužvane.

-"Uzeli su ga!"- dreknuo je na mene sa suzama na licu -"Znali su da je ovdje i došli su po njega!"

-"Ma tko je došao? Po koga?"

-"Ma ona dvojica... Uzeli su Fabiena." 

-"Beck, ne razum-"

-"Ja ne mogu imati smrt još jedne osobe na duši. Evo, da me ubiješ. NE MOGU."- vikne na mene.

Obuzela me je sumnja te me je lupio osjećaj stvarnosti. Ja zaista radim s ljudima koji se ne libe provaliti na tuđe vlasništvo, oteti maloljetno dijete, demolirati tuđi stan i pritom se ne osvrnuti nazad. 

-"Što pričaš ti, budalo? Pa nisi ti nikoga ubio."- dreknem toliko da nas je cijela zgrada čula -"Sad ćeš sjesti i smirit se i ne mrdaš nigdje dok mi sve ne ispričaš."

Sjela sam na rasparanu tvorevinu koja je nekad bila onaj divni, mekani kauč. Posjeo se kraj mene i tiho počeo plakati. Nisam imala što pametno za reći, stoga sam ga lagano obgrlila desnom rukom dok sam lijevom nudila cigaretu. Pogledao me je kao siroti, izgubljeni psić.

-"Znaš, nemam ti što drugo ponuditi osim svoje prisutnosti i ove mizerne cigarete. Ali evo, barem je od srca."

-"Hvala ti, Lucy."- reče i obriše suze rukavom -"Zaista ti hvala."

I popričali smo. Sve mi je objasnio. Kako su jučer navečer divljački provalili u Beckov stan dok ga nije bilo kod kuće i demolirali ga kao staru kolibicu. Saznala sam da je Fabien dijete ulice. Siroče. Natjeran da preživi kako zna. Nikada nije išao u školu, makar je barem osnovna škola obvezna. Nema čak ni osobnu iskaznicu, nitko ga ne može identificirati. Praktički je duh. I eto, život ga je natjerao da krade te se naposljetku zamjerio krivim ljudima, mojim glupavim ruskim kolegama. 

-"Živote, joysticku neispravni."- uzdahnem razočarano i povučem dim. 

-"Ne znam gdje da počnem tražiti. Vrijedi li uopće tražiti? Ja sad ne znam je li živ ili mrtav..."- obori glavu i pokrije ju rukama.

-"Jesi li siguran da su ga blizanci oteli?"

-"A tko bi drugi?"- trgne se i sumnjičavo me pogleda.

-"Mogla bih popričati s njima, što kažeš?"

-"Kako to misliš, popričati? Oni su luđaci, ubit će te."

-"Pa neće mene. Dima i Aleksej su dragi prema meni."

-"Čekaj malo, Dima? Ti poznaješ tog gada?!"

-"Pa kolege smo, radimo zajedno na restauraciji kluba."- uzvratila sam, pomalo zbunjeno, nesvjesna njegovog bijesa.