Gledala sam bijelu omotnicu u teškoj nevjerici. Netko zna. Ili možda ne? Ima puno Julija u Njemačkoj. Ja sam jedna Julia, ali sigurno u gradu postoji još njih 1000. Ovo nije naslovljeno meni. Ili možda jest?
Moj mini srčani udar je morao pričekati jer i dalje nisam napravila Diminu kavu, a ne bih htjela da čovjek čeka bezveze na jedan pišljivi Irish.
Strpala sam omotnicu u stražnji džep i žurno napravila kavu sebi i njemu ne bi me ono krdo na katu predugo čekalo.
- Devushka, jesi li ti dobro?
- Sergei, pitao si me to već 28 puta, a doslovno mi je drugi dan otkad radim ovdje. Da, dobro sam.
- Pa ne bih rekao, pogledaj Dimitriju facu.
- Lucy, ništa se ne brini, sve je u redu, ja volim Irish sa malo soli. - javi se Dima kojem sam slučajno zasolila kavu.
Jadničak je ispio cijelu šalicu samo da se ja ne osjećam loše.
- Zlato, donijet ću ti viski slijedeći put, zaista mi je žao.
Ja sam ili iznimno loš konobar ili mi jednostavno više leži alkohol.
- Kao što ste vidjeli koncept na mom laptopu, - reče Vladimir - na gornjim uglovima će biti instalirana neonska svjetla koja će mijenjati boju i dinamiku treptanja, sve ovisi o onome što će svirati. Na našu žalost, ono što je vidljivo sada na uglovima su pauci, njihovi zamotani osušeni obroci i nekoliko generacija paučine.
- Gle, ja ne mogu dati svoje mišljenje vezano za svu ovu renovaciju kad smo Dima i ja samo oni koji dovoze i nose sanduke, a sirova snaga očito nikad nema mozga.
- Prijatelju, - probijem se do njega i potapšam ga prijateljski po leđima - u ovome smo svi zajedno. Naravno, nisam se nadala da ću već drugi dan svog posla biti dijelom nečeg iznimno velikog, no život je pun iznenađenja. Svaka dodatna ideja dobro dođe.
- Zasad ću raditi ono što nam Vladimir kaže, nemam nekih ideja.
- Polako prijatelju.
(...)
Tko bi rekao da su klubovi u devedesetima imali tapete na zidovima? Vrlo iznenađujuća činjenica me natjerala da skidam tapete stare 25 godina, što na moju nesreću, nije nimalo lako.
- Vladimire, ja bih ipak skidala paučinu, ne mogu ja ovo...
- Vježbaj mišiće, Koška.
- Sve sam, samo mačka ne. Bole me sve kosti i mrzim mlijeko, a ako biste me bacili sa zgrade, zasigurno se ne bih dočekala na noge. - uzdahnem i počnem dramatizirati.
- Zapravo... Imam jedan bitniji posao za tebe, žensko si pa sigurno posjeduješ malo više mozga. Ikea, znaš gdje je? Evo ti popis, moći ćeš ga pročitati, bez brige. I kartica, naravno, da se ne mučiš s kešom bez razloga.
- Znači... Šalješ me u trgovinu jer misliš da sam beskorisna ovdje?
- Nee, čak naprotiv, u Ikeu bih otišao sam, no smatram da bi ti bila efikasnija i na kraju krajeva, brža.
- U redu. Imam još jedno pitanje ; jel si mogu kupiti cigare?
- Pa svakako, ako već kupuješ, kupi i meni dva Lucky Strikea, Gold Flow. Probaj ih ako već nisi, odlične su.
- Hvala na velikodušnosti i savjetu, no ja se držim crnih Sobrania i domaćeg duhana.
- Nema na čemu, mila. Hajde sad, požuri dok kiša nije ponovno počela, a ja ću se pobrinuti da ovi ne zabušavaju.
Nije kišilo, no osjetno je zahladilo. Valjalo bi i obući tu trenerku koja mi visi zavezana oko struka cijeli dan. Skoro sam zaboravila na bijelu omotnicu u stražnjem džepu te mi je njena misterioznost ponovno počela vrtjeti misli i na trenutak me izbaciti iz stvarnosti. Toga ću se riješiti onog trena kad ju otvorim, ali ne bih smjela.
Ikeu mogu riješiti u pola sata, to je sigurno. Ako već imam svo vrijeme svijeta, mogu i pročitati ono što me toliko muči.
Vjetar mi je šibao lice na uskoj stazi dok sam pogledom tražila mjesto skriveno od znatiželjnih očiju pogodno za sjesti.
Nervozno sam vrtjela omotnicu u rukama sve dok nisam upecala malu usamljenu klupicu na uglu sporedne ulice.
Pismo je bilo napisano crnom tintom na tvrdom žutom papiru, što bi bilo više tipično za romantizam.
"Najdraža moja,
Možda su pisci bili u pravu kad su stavili ljubav u knjige.
Možda ljubav ne može preživjeti nigdje drugdje. U knjigama je sigurna, zakopana i zaštićena, a čitanjem ju vraćamo u njen puni sjaj. Zašto su ljudi kroz povijest gutali ljubavne romane i poeziju?
Očajnički su tražili dokaz da i dalje postoji, da nije iščezla otamo, ali unatoč tome što su je toliko željeli, poricali su je govoreći samima sebi da ništa neće potrajati te da je na ovome svijetu nema. Unatoč svemu, opet sve bi dali da budu voljeni.
Znam, nestao sam bez traga, no za sve imam objašnjenje.
Zavolio sam te previše da bi nastradala zbog mene, ali kad sam se ja vratio, tebe nije bilo. Ja te uvjeravam, prevrnuo sam cijeli grad, no prevrnuo bih i Balkan ne bih li ponovno vidio djevojku čiji je biljeg ostao na mom srcu. Očito je München i tebi i meni bijeg od stvarnosti.
Riječima ti ne mogu opisati sreću koju osjećam jer iskreno, izgubio sam svaku nadu da ću te ikada više vidjeti.
Iako mi je godina bez tebe bila duga kao njih 10, zamolit ću te, ako to možeš, da izdržiš još malo. Ja te molim da zasada nikome ne kažeš da si me poznavala, a kamoli voljela.
Na dnu ti piše moj broj telefona, zovi me kada god želiš.
Do slijedećeg viđenja,
Tvoj odani prijatelj Jason. "
On je živ, naravno, nisam ni mislila da je mrtav, ali on je tu. Moj Jason, moja najveća unutarnja briga i moj najbolji prijatelj, više nije duh. Svo vrijeme sam se potajno nadala da je na sigurnom i da zna što radi. No nadanja su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.
Za plač nije bilo vremena, za brige također.
(...)
Valjalo bi proći Ikeu uzduž i poprijeko ne bih li kupila sve što Vladimir zahtijeva. Što on, pobogu, očekuje od mene? Popis je duži od liste ljudi kojih ne podnosim, a ja sam mislila da ću ovdje proletjeti kao vihor i vratiti se s dvije vrećice stvari, porcijom švedskih okruglica i par kutija cigara, kad ono, pola trgovine treba tegliti duž ulicu.
- Sjajno, baš sjajno. - pomislih dok sam se prevrtala između beskrajnih redova plastike, drveta i metala ne znajući što da prvo kupim.
- Nisam stručnjak. - omete me glas s druge strane vitrine. - No mislim da ti treba pomoć.
Ugledala sam poznato lice, doduše, u malo drukčijem izdanju; izbrijane glave, bez tračka one njegove divne brade i malo manje umornih očiju.
- Beck!
- Bok, Lucy. Što te nosi ovdje? Zar nije konobaru mjesto za šankom uz koktele, kavice i naporne likove koji te časte pićem?
- Eh, da barem. Vladimir mi je nakačio kupovinu svih ovih gluposti na leđa. Znaš, preuređujemo.
- To je lijepo, to je lijepo, a što točno trebaš ovdje?
- Ma neke spojnice, čavli, vijci, lajsne, navlake za stolice navodno i... Što mi još treba? Ah da, par uzoraka parketa i porciju švedskih okruglica.
- Sestro, ne jedi govna, popis je dulji od moje tolerancije na alkohol.
- Ja toliko nemam volje za to sve.
- Pomoći ću ti, ali pod jednim uvjetom.
- Slušam.
- Moraš poslušati moj novi beat.
Uzalud mu uniforma. Znala sam da se bavi glazbom.
(...)
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
