Zašto da se ogledam na svoj život ako u njemu nema ničega vrijednog sjećanja?
Što ako s vremenom i Tristanu dosadim te me šutne kao kartu poslije puta i prepusti me svijetu, samu bez ikoga?
Retrospekcije služe ljudima kao sredstvo ponovnog dozivanja sretnih događaja, onoga što meni u životu iznimno fali.
Zazvonila je i crkva; 10 sati i 45 minuta je. U kući su svi pozaspali nakon obilne večere u kojoj ponovno nisam prisustvovala jer sam postala iznimno svjesna svog tjelesnog izgleda nakon očitane lekcije u ogledalu. Osim crkvenog zvona i pokojeg zalutalog automobila, ne čuje se apsolutno ništa. Imam još malo vremena prije zadnjeg autobusa za grad; kreće u 23:07, a mene trenutno ne sprječava ništa da odem odavde. Bez mobitela će mi biti dosadno u busu, no tu se nažalost ne može ništa; sada mi slušalice ne mogu ničemu poslužiti, jedino mi se mogu mrsiti u džepu s par jednokratnih karti za tramvaj i računima iz obližnje trgovine.
Obukla sam svoj crni kaput do koljena i zadnji put se pogledala u ogledalo svoje sobe. Svako bi vidio da izgledam izmoreno, no skoro nitko nije znao razlog tomu. Isključila sam sva svjetla u sobi i polako se kroz terasu išuljala van; naravno, koliko su mi to mogućnosti dopuštale jer su jeftine limene stepenice škripale kao nespašene, no nekako sam uspjela napustiti kuću bez da me itko čuje.
Bilo je strašno hladno te večeri; vjetar mi je šibao golo lice i mrsio kosu koju sam taj dan toliko brižno ispeglala. Srećom, stanica nije bila toliko daleko te sam taman imala vremena zapaliti cigaretu i slušati u miru njeno žarenje dok su se u glavi vrtile misli kao i svaki dan.
Eh, koliko samo prija. Kako nešto toliko štetno čovjeku može istom donijeti dašak olakšanja i osjećaj smirenja?
Sa zadnjim dimom došao je i bus sa smjera zapada, potpuno prazan i prljav od silnih ljudi koji su kročili kroz njega danas.
- Grad čeka, ha? - upita vozač bez ikakve ideje o mojim namjerama.
- Naravno. - odgovorih kratko i nastavim brzim korakom do zadnjeg reda sjedala prije no što vozač ponovno ubrza i sruši me.
Prozori su bili hladni na dodir i prošarani osušenim kapljicama kiše, a pogled na drveće, ulične lampe i polja uz cestu - hipnotizirajuć. Toliko sam bila zadubljena u prozor da sam skoro zaboravila svoju stanicu.
- Majstore, može vrata? - viknem vozaču iz zadnjeg reda.
- Oh, izvinjavam se, mlada damo. - nasmije se glasno i otvori mi vrata. - Lijepo se provedi večeras!
- Hvala vam, ugodna večer. - zahvalim se i izađem iz donekle toplog busa u ovu hladnu agoniju.
Grad je bio skoro prazan. Ne bi me čudilo da je radni dan, možda bi se netko želio odmoriti, no subota je, pola 12, vrijeme kad život počinje. Možda je tako i bolje.
Vjetar mi je ponovno šibao u lice, ovog puta postrance, vijoreći mi pritom kosu na lijevu stranu. Ni zakopčani kaput, kao ni ruke u džepovima, nisu smanjili osjećaj hladnoće. 15 minuta šetnje me napokon dovelo do bijelog pješačkog mosta, simbola grada. Noću uvijek sjaji u žarkim bojama davajući ujedno i rijeci dašak tog kričavog svjetla.
Čak ni na mostu nema nikoga; ni cringe parova, ni pijanih ljudi, ni ćelavih likova na ecstasyju u dresovima svoga kluba. Nikoga.
Srećom nisam niska te lako mogu sjesti na ogradu mosta dok drugom rukom mogu obuhvatiti jednu od mnogobrojnih debelo isprepletenih željeznih žica koje podupiru most. Praktički sam grlila žicu jednom rukom da ne padnem jer sam si htjela uzeti malo vremena za razmišljanje.
- Čudan sat za sjedenje na mostu, moram priznati. - iz misli me trgne glas nepoznatog čovjeka koji mi se lakim korakom približavao iz drugog smjera mosta.
- Što želiš od mene?
- Ništa osobito. - nasloni se podlakticama na ogradu i nastavi. - Možda sudionika za pametan razgovor večeras, no ti... Ne djeluješ mi toliko pametno.
- Ja idem u matematičku gimnaziju, za tvoju informaciju, gospodine Svevideći. Ako tamo ne idu pametni ljudi, onda ne znam gdje idu.
- To može biti istina, no pametan čovjek ne bi pokušao ovako kukavički riješiti svoje probleme. Reci mi, što točno radiš sada, makar to bilo očito? - zapita cinično i okrene glavu prema meni uz podizanje lijeve obrve.
- Pa pušim i gledam u rijeku.
- Aha, a što će ti taj nož u ruci? Jel jedeš jabuke?
- Želim se ubiti s njim.
- Pa što se onda ne ubiješ?
- Pa nisam ispušila do kraja.
- Aha. A poslije?
- Čekat ću da odeš.
- A poslije toga?
- Onda ću se prekrstiti s obje ruke i prerezat si grlo, brzo i efikasno. Ne želim da me itko nađe živu, to rade oni koji si režu vene. Evo, sad znaš, odlazi molim te da ne odugovlačim previše.
- Fora plan, no ne mogu ti to dopustiti.
- Molim?! Kako to misliš, ne možeš mi dopustiti? Jebeno goni odavde!! - odbrusim mu i pljunem mu pod noge.
Uzalud mi protest i deranje kad je lik i veći i jači od mene. U roku od sekunde me skinuo s ograde i uzeo mi nož kao da je bezopasna igračka dok sam se ritala u njegovim rukama kao nemirno prase.
- Eh sad možemo pričati kao ljudi.
- Koji je tvoj jebeni problem?!
- Izvinjavam se što ti nisam dao mi se ubiješ pred očima, gospođice...?
- Julia.
- E pa gospođice Julia, drago mi je. Ja sam Jason, ali ne onaj iz horora, ne da mi se nositi ružnu hokejašku masku sa sobom, ne pristaje mom ukusu.
- Ti si čudan čovjek.
- Kaže žena koja si je htjela prerezati grlo i bacit se u rijeku. Jesam, najgori sam.
Bili smo potpuno tihi nekoliko trenutaka, čulo se samo moje kratko disanje i pokoji šum s druge strane mosta.
- Zašto si stao? Zašto samo nisi prošao pored mene kao što bi netko drugi?
- Pa daj mi reci, bi li ti stala da vidiš mene kako sjedim na ogradi mosta, pognute glave, s cigaretom u ustima i nožem u ruci?
- Pa bih, naravno.
- A zašto?
- Jer bih osjetila da nešto nije u redu i popričala bih s tobom.
- Nije li to ono što sam ja upravo napravio?
- Je.
- Zašto si onda pružala otpor?
- Zato što mi nitko nikada nije pomogao.
- Nemoguće, sada izmišljaš. Baš nitko?
- Ja nemam nikoga.
Ja nemam nikoga. Te riječi u glavi mi baš divno odzvanjaju, no što je istina, istina je.
- Mogu li ti ikako pomoći?
- Premotaj vrijeme unazad i vrati moju mamu. Podari mi ljepotu, novac i prijatelje. Možda se tada neću osjećati samo.
- Vidi, nisam Svemoćni, ali vrijeme ne može nitko vratiti, kao ni voljenu osobu. Novac je prolazan, kao i ljepota, no ja ti mogu biti prijatelj, naravno, ako želiš. A zašto bi uopće htjela ljepotu? Imaš je napretek.
- Nisam lijepa.
- U tom slučaju, mogu li postati tvoj prvi prijatelj? Wow, ovo zvuči kao prosidba. - nasmije se i pruži mi ruku.
- Možeš. No činiš groznu odluku.
- Sad ti kao prijatelj imam pravo reći da se ne smiješ više ubijati.
- VIŠE? Pa ni prvi put nisam uspjela zbog tebe.
- Nema na čemu, plavušo.
I bi lijepo ostatak noći. I jutra koje je došlo.
(...)
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
