VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)

VIII. Kratki dah

"Možda su pisci bili u pravu kad su stavili ljubav u knjige. Možda ljubav ne može preživjeti nigdje drugdje."

Jasonove riječi su nešto najljepše što sam ikada pročitala, a opet, nešto mi govori da je to ukrao s interneta ne bi li me impresionirao, kao što je to znao prije raditi.

Radim tri dana, a subjektivni osjećaj govori da ih je trideset. Zadnji euro od njih 100 što sam ih ponijela sa sobom iz Hrvatske spiskan je na motel, makar Nijemcima povoljan, meni je luksuz.
Ove noći, po svemu sudeći, spavam na poslu; isto kao i one prve, inicijalne noći kad smo Sergei i ja zaspali za separeom pijani kao čepovi.
Svoj siroti kofer strpala sam u jedan od dva toaleta koja se više ne koriste ne bih li se slučajno spotakla o njega usred noćne želje za malo lijeka za dušu.

Dan je bio dug, predug. Na rukama su se formirali izdajnički žuljevi koji su postali smetnja u mom funkcioniranju kroz dan.
Pokrila sam se kaputom koji mi je kroz godine postao najbolji prijatelj i jedini pouzdani komad odjeće u kojem sam se osjećala malo manje jadno.

Ulice su napokon utihnule. Ljudi su uletjeli u svoje stanove ne bi li se sakrili od letećih napasti i nepodnošljiva vremena, a automobili su napokon dobili malo odmora od onih koji ih muče iznova svaki dan.

S ulicama su u isto vrijeme utihnule i moje misli te mi glava lagano počela klonuti na tvrdi naslon kožnog separea.

(...)

"Neobično je za propali klub da bude otvorenih vrata."

Nepoznati šapat trgnuo me je iz plitkog sna i užasnuo do srži.

-"Tko si ti? Pokaži se."

-"Upali svjetlo." - reče glas.

Kršna figura, u kaputu koji je dosezao koljena, u crnim combat čizmama i crno-bijelom maramom preko polovice lica i kosom koja je, sva mokra, prekrivala lice.

-"K-Kako si ušao?"

-"Kroz vrata."

-"Zaključala sam. Lažeš."

-"Ah, da, zaboravio sam ti reći da imam ključ."

-"Zvat ću policiju."

-"Umorili su se od toga koliko me love, vjeruj mi, dobro će im doći odmor od mene. Sad bih, ako smijem, da se predstavim, no ipak mislim da sad za time ipak nema potrebe, jer na kraju krajeva, mi se poznajemo."

-"Skini masku."

-"Ozbiljno? Čim sam ušao, izrekao sam skoro iste riječi kao i one noći. Nikad mi nisi dopustila da budem dramatičan." - reče i počne skidati svoju krinku zabacujući pritom mokru kosu iza glave. - "Razočarala si me, Jules." - utihne i nabaci stidljivi osmijeh.

Jules. Taj nadimak nisam čula strašno dugo, a sad ga izgovara onaj koji mi ga je i nadjenuo toliko davno.

-"Jason..."

-"Zdravo, Julia."

Bez nepotrebnih riječi, zaletjela sam se u njegov zagrljaj.
Mirisao je na Armani, ljetnu kišu i kubanske cigare.

-"Lijepo te je vidjeti." - reče dok mi je namještao pramen kose iza uha. - "Postala si brineta. Očaravajuće."

-"Mislila sam da si slab na plavuše."

-"Bio sam slab na samo jednu, a to si bila ti kad si bila platinasto plava. Da se obojaš u crno, bio bih slab na crnke, ali opet bi to bila samo jedna crnka, jer nisam slab na boju kose.
Slab sam na tebe."

-"Nakon svog ovog vremena?"

-"Naravno. Kako ne bih?"

Pogledom mi je neprestano pratio oči i usne. Drhtave hladne ruke nisu znale gdje bi prije, a dah mu je bio kratak, isprekidan i brz.