Lagani zvuci muzike koja je bila hit i prije no što sam rođena djeluje jako umirujuće na moju dušu. Problemi koji me čekaju kod kuće sada ne postoje.
- Pomakni se udesno ili ću leći na tebe sa svojih 100 kila i neće mi biti žao. Nimalo. - lagano me potapša po ramenu s psećim izrazom lica.
- E znaš šta, lezi i olakšaj mi ovozemaljske muke. Bit ću ti jako zahvalna.
- Alo tamo , nemoj da se žalostiš kao kišna godina, teško mi to pada kad vidim da ti ni ja ne mogu popraviti raspoloženje. Znam da ti je stari kreten, ali izdrži još malo. Zamisli nas dvoje, živimo zajedno, ha?
- Sad samo razmišljam o tome da se objesim na najbližu banderu kao predizborni plakat.
Pod dekama i jastucima čula se vibracija mog mobitela. Znala sam tko zove te me prošla blaga jeza.
- NIJE DOBRO. Stari me zove, Tristane, isključi muziku brzo! - uzviknula sam prestrašeno i drhtavim rukama sam odgovorila na poziv.
-H... Halo tata, što je bilo?
- Gdje si??! Subotom se čisti kuća! Ne možeš samo nestati, ako kuća nije gotova do 5 popodne, pozdravi se s mobitelom i izlascima! Ja sam ti lijepo rekao da kuća mora biti čista.
- Ali tata, ja nemam izlaske poslije 10, a mobitel sam zaradila sama?
- NE ODGOVARAJ MI! - vikne i prekine poziv ostavivši nas oboje u šoku.
- Ti jebeno dolaziš kod mene čim napuniš 18, ja neću više trpit kako te taj čovjek tretira ko govno.
Gledam i ne vjerujem koliko nekome može biti stalo do mene. Lice mu je crveno, ruke mu se lagano tresu, a ramena neljudski napeta. Unatoč svemu, toplina iz očiju mu ne jenjava.
- Znaš, jako sam sretna što te imam. Život mi je možda sranje, ali uz tebe se ne čini toliko loš.
- Onda mi dopusti da ti pomognem. M-molim te... - lagano mi obuhvati lice drhtavim dlanovima. - Ne mogu svoju curu više gledati ovako,... ovako zabrinutu, potresenu, stresiranu.
- Ljubavi, u redu je. Navikla sam na njegove rutinske izljeve bijesa. Sad bih trebala krenuti polako. - rekoh dok sam ustajala s kreveta. - Popizdit će ako mu ne prodam neku priču zašto me nema subotom poslijepodne kući.
- Je*o mu bog mater autističnu. - reče i ustane da me otprati do ulaznih vrata zgrade.
Umjesto da budemo brži i uđemo u dizalo, pet katova smo se spuštali stepenicama jer smo govna zaljubljena koja se vole držati za ruke kad nitko ne gleda.
- To je to, vidimo se u ponedjeljak ujutro, nemoj kasniti kao inače. Volim te, ali to već znaš.
- Znam, ali svakako je lijepo za čuti svaki put kad to kažeš, rijetko si ovako sentimentalna.
- Pa dobro Tristane, hoćeš li ti mene poljubit sad ili na smrtnoj postelji?
Stari me čeka, nemamo cijelu vječnost. Što čekaš?
- Nemamo još, ali imat ćemo. - reče i poljubi me kao princezu.
Možda nekome izgleda kao da smo iz filma izašli, no naši životi nisu film ni u kojem slučaju.
- Sad zaista moram ići. Čuvaj se, prokletniče bradati.
- Pazi na cestu, slepi mišu.
...
Bus je smrdio po starim ljudima i znoju iako je bio više prazan nego pun. Ljudi su me čudno pogledavali i šaputali neke gluposti, možda mi se pričinilo da pričaju o meni, no ovo se već dogodilo danas kad sam kretala u grad.
Čudni ljudi. Ako su uopće ljudi.
Volim ići u školu, ali ne radi predmeta i psihičkog mučenja zvanog školski sati, već radi par sati opravdanog bijega iz kuće u kojoj sam više plakala nego se smijala. No svaki dan, u beskonačnoj petlji, vraćam se realnosti i proživljavam ista sranja s manjim varijacijama.
- Hej tata!
- Julia, gdje si subotom?!
- Bila sam kod Emme, pa znaš da uskoro otvara salon te joj treba moja stručna umjetnička ruka u uređivanju interijera.
- Tvoja sestrična očito ne zna da imaš obaveze, a ti dobro znaš da se u te gluposti ne smiješ upuštati jer od toga nema kruha.
- Umjetnost će biti dio mog života, bilo da sam ja tattoo majstor ili grafički dizajner, ne mogu se toga odreći.
-Dok si pod MOJIM krovom, bit će onako kako ja kažem.
- NE MOŽEŠ ODREĐIVATI MOJU BUDUĆNOSTI, ZAŠTO NE SHVAĆAŠ?
Kao i svaki put kad se pokušam izboriti za sebe, padne mi šamarčina od čovjeka koji je kao od brda odvaljen.
- Ni ovo više nećeš moći raditi. - kratko mu odgovorim crvenog lica dok sam se pokušala suzdržati od vrištanja jer ne želim da me cijela ulica čuje.
- To ćemo još vidjeti. A sad ćeš mi dat mobitel. - reče mirno i ispruži mi svoju golemu ruku.
- Čekaj da si mjesečnu kartu izvadim. Evo. Nosi taj mobitel gdje god hoćeš.
- Kaže se "Izvoli, tata."
- Prestani tući svoju kćer i možda ću te poslušati.
Ja bih radije crkla nego nekom ostala dužna, pa tako i rođenom ocu. Šamar na lijevi obraz me zacrvenio kao papriku, a kao dodatak tu je pramen kose kojeg mi je tako elegantno iščupao dok me je vukao do ogledala kako bi mi ukazao na sve moje tjelesne nedostatke.
- Znaš, - počne sa svojim monologom, pritom me držeći za zuluf kose - tako se nećeš ponašati u domu, ima da budeš kao bubica tamo. Prvo ćeš im oribati WC, naravno ako taj dan želiš nešto konkretno pojesti, a onda navečer, ako im se zamjeriš ili im samo uputiš krivi pogled, pokrit će te dekom, zategnuti rubove da se slučajno ne pomakneš, a onda ćeš da osjetiš tvrdi sapun zamotan u peškir koji udara po tvojim rebrima. Eh, to se u moje vrijeme zvalo ćebovanje. Ono što je najbolje, nećeš znati točno tko te tuče, niti ćeš imati kome da se izjadaš. Pa ti samo mene nastavi testirati, vidjet ćeš ti svoga Boga.
Zazvonio mu je mobitel i uz duboki uzdah "razočaranja", pusti mi kosu i ode na terasu, započevši pritom svoju epizodu jadanja svakome kome stigne.
(...)
Zgadila mi se vlastita soba, osjećam se kao me ovaj prostor guši svaki dan sve jače i jače. Sjela bih na krevet i plakala, no suze mi ništa neće olakšati. Ljubičasti zidovi postali su asocijacija na zatvor, a cijela kuća me počela podsjećati na mentalnu ustanovu u kojoj moram biti prema volji više sile.
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
