*DANAS, 2 godine poslije*
*München, Njemačka*
Na drugom kraju Europe, u južnoj Njemačkoj, postoji jedna vrlo paradoksalna osoba - Rus koji se bojao vlastite sjene. Nitko nije zapravo znao kako je završio iz Volgograda u Münchenu, no svi su pretpostavljali da mu je šef već propalog noćnog kluba, Herr Frederick Bastell dao šansu kao ispunjenje zadnje želje njegova umirućega oca, gospodina Nikolaja Smirne, inače Frederickovog najboljeg prijatelja.
Stajao je na mjestu, a opet toliko nemiran. Nije me ni primijetio da sam se ušuljala kroz stražnji ulaz uz pomoć dostavljača pića kojeg je bilo toliko lako podmititi s 10€ i dvije cigarete. To znači da mi ostaje još točno 46€, ako uračunam onu pljačku od motela.
- Ali šefe, klub je zastario, nemamo kako privući publiku.
Ako ubrzo ne dođe do promjene, Nocturne će bankrotirati. - razgovarao je na mobitelu, očito sa šefom uz mučenički izraz lica.
- Sergei, sine moj, nemoj propitivati moje odluke, znaš kako ovo ide. Samo slušaj što ti kažem i na kraju će sve ispasti onako kako treba.
- Iznimno je rizično. Jeste li sigurni?
- Da. A sad moram ići. Učini kako treba, imaš moje povjerenje.
*kraj poziva*
-Što da radim, što da radim??! BOŽE POMOZI MI, NE MOGU JA OVO. - počeo je vikati samome sebi uz nepotrebne pokrete rukama.
- Mogao bi manje dramiti ako imaš par muda, no očito nemaš. - oglasim se i ostavim ga prestravljenog.
- Tko si ti? Ja sam uvjeren da sam zaključao glavna vrata, no za šankom stoji mlada djevojka kojoj nije neugodno uzeti si besplatno piće. - reče kao da priča samome sebi. - Vidim, barataš džinom i vermutom kao da si barmen godinama. Jel to suhi martini?
- Lucy. Lucy Diavolla. Drago ti je. I da, to jest martini, makar nažalost nema maslina.
- Privet, ja sam Sergei. Nema maslina zato što nitko nije naručio martini zadnje 2 godine. Zapravo, sumnjam da naši gosti uopće znaju što je martini. A oko ovoga je li mi drago, to ćemo još odlučiti. Ono što me najviše sada zanima jest kako si ti ušla ovdje, ako smijem znati?
- Rekla sam dostavljaču da radim ovdje pa me pustio da prođem kroz stražnja vrata. I dala sam mu malo nikotina. I 10 eura. Uostalom, tražite novog zaposlenika, nekoga tko zna što mladi žele, zar ne?
- Vrag si, to već vidim. Da, tražimo nekoga.
- Pa, ja sam mlada osoba koja zna što mladi žele.
- Ovo nije 1930. Ne možeš samo uletjeti i na lijepe oči dobiti posao. Daj mi svoj životopis i možda ću odlučiti.
- Ne mogu ti ponuditi životopis, ali ti mogu ponuditi najbolju travu koju si probao u životu i prijateljsku ruku u ovako teškim vremenima.
- Prestani biti sarkastična.
- Pa za travu sam ozbiljna.
- О, neveroyatna devushka. Dobro, zapalit ćemo zajedno. Znaš li motati?
- Bolje motam nego što dišem.
- Kto tebya poslal? Bog?
- Imaš sreće što znam ruski, drugim ljudima bi ovo bilo iritantno. I ako misliš da me Bog poslao, nije.
- Okej Devushka, idemo čim zatvorim lokal.
- Zatvoren je. Zašto bih inače podmitila dostavljača da me pusti kroz stražnja vrata?
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
