VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)

V. Ruska ekscentričnost

Netko bi rekao da me je nepoznata sila dovukla na ovo mjesto posve nepripremljenu, no znam da sam tu s razlogom. Da, Nocturne je možda cvjetao devedesetih, no zastarjela rasvjeta, loše osmišljeni repertoar, klimavi stolovi od iverja i siromašna ponuda su nekoć slavni minhenski klub sveli na još samo jedan trećerazredni kafić u nizu sličnih.
Novi je dan, nebo je vedro, zrak je svjež, no ja se ne osjećam nimalo svježe od jučer.
Probudila sam se teške volje prije otvaranja u 8, no čemu otvaranje ako tek tu i tamo svrati pokoji uveli starčić da popije filtriranu crnu kavu uz novine i kajzericu iz obližnje pekare?

- Sergei...

- Reci Devushka?

- Nocturne je noćni klub, zar ne? - upitah sumnjičavo s obzirom da su upravo ušle 4 starije žene odjevene u stilu britanske kraljevske obitelji.

- To je djelomično točno. Bio je isključivo noćni klub, nekada davno. A sad je k*rac od ovce, eto šta je. Preko dana služimo jeftinu kavu starcima, a navečer pustimo muziku, pa ako zaluta netko mlad unutra, budemo sretni.

- Gle, ja sam svjesna da sam samo konobarica ovdje, no tu se nešto treba hitno promijeniti.

- Oko toga se ne brini, dan je dug, ali zato što si TI konobarica, moraš uslužiti one gospođe.

Žene su me ošinule s par blago neodobravajućih pogleda i iskrivljenim lažnim osmijesima nastavile svoj razgovor.

- Dobro jutro, što biste željeli popiti?

- Don Perignon za mene. I ako može, u kristalnoj vinskoj čaši ručno izrezbarenoj u Češkoj. - reče prva žena, u bež Alexander McQueen kaputiću s pripadajućim bež šeširom i bijelim svilenim rukavicama, vjerojatno marke Escada.

- Ispričavam se, no od vina imamo crveno i bijelo iz SAD-a, Njemačke i Španjolske, no ipak nisu neka prvorazredna na kakva ste navikli. A što se tiče vinskih čaša, imamo one iz Ikee na uglu ulice, ako vam odgovaraju.

- Kakav bezobrazluk! - sikne žena te uzdrma stol. - Želim pričati s menadžerom iste sekunde!

- Vidite onog izgubljenog čovjeka za šankom? To vam je menadžer, doći će čim ispije viski za dobro jutro.

- Jako ste neprofesionalni! - okrene glavu od mene i prekriži ruke.

- Greta, nemoj se uzrujavati, to je samo vino, Kellnerin je rekla da nema Don Perignon, uzet ćemo nešto drugo. - reče najmlađa od njih, sigurno u svojim 40-ima, čitajući mi pritom blagu neugodu u očima.

S usana sam joj pročitala da joj je žao zbog ispada svoje prijateljice te sam otišla do Sergeia da smiri situaciju izazvanu apsolutno ničime.

- Prijatelju, molila bih te - prstom mu pokazujem na stol - sredi tu glupost da ne bude nekog nasilja tu, već sam dovoljno nasekirana.

- Popij nešto da ti smiri živce. Vraćam se odmah.

Rado bih sjela i pila, no nisam zato ovdje,već da se dignem na noge, koliko mi to mogućnosti dopuštaju.

Nakon posluženih 12 crnih kava, 14 cappuccina, 4 nesretna vina i 2 točena piva, otkucalo je 12 sati, a s njom i pauza koja mi je toliko dobrodošla.

- Što želiš jesti? - upitao me Sergei dok je tražio broj dostavljača na mobitelu.

- Hmm... Nešto ljuto s mesom i dosta povrća.

- Döner box ili kebab?

- Iznenadi me.

Za vrijeme dok smo čekali svoj gotovi ručak, izašla sam van na svježi zrak, štoviše, bilo je malo i presvježe za 7. mjesec pa sam se ogrnula crnom trenerkom koja mi je visila obješena oko struka. Moj maleni izmučeni upaljač je prestao raditi, a toliko mi je bilo neugodno ispitivati ljude na ulici da sam zaista otišla do kioska i kupila ga za 1€. Svjesno opljačkana za jedan Bic upaljač, ali s olakšanjem zato što ne moram pričati s ljudima na ulici, gledam grad onoliko koliko mi to pogled dopušta kroz dim ručno smotane cigare.
Ah, čarobno je gledati München u podne, ali i u svako doba dana. Pritom mislim na sami grad, ulice, zelenilo, skupe automobile i trgovine. Ljudi su već druga stvar; bahati, prpošni, puni sebe i suviše drski prema strancima.
Naravno, postoje i dobri ljudi ovdje, no oni nisu Nijemci, već Balkanci te pokoji Rus, Arapin ili Bugarin.
Balkanci u bijelom svijetu imaju naviku u potpunosti zanemariti nacionalizam kojem nas stariji, iskvareni umovi uče od rođenja. Ovdje Srbin grli Hrvata kao rođenu majku, Crnogorac s Bosancem karta belu, a Makedonac Slovenca i dalje slabo razumije, pa pričaju na njemačkom, no ljubav je i dalje tu.