Bilo je točno 4:23 ujutro. Teški crni oblaci su počeli uzmicati s neba.
Tešku glavu sam držala rukom podbočenom na stol omiljenog mi separea. Sergei je otišao doma prije tri i pol sata nakon što si je uništio nos holandskim kokainom, onim najčistijim, bijelim kao alpski snijeg. Mogla sam i ja otići na spavanje, no vrag mi nije dao mira. Znala sam da se Beck napio i očekuje od mene da ga takvog i dočekam.
Napisala sam mu poruku na Snapchat: "Zlato, jesi živ?", a on odgovara "Jedva". Pitala sam ga kada će doći, ali mi nije odgovorio. Počela sam lagano gubiti nadu jer zadnjih dana izvodi takve gluposti dok je vani da ja ne znam kako mu pomoći. Ovog jutra ga ne mogu očekivati jer znam da ovako pijan neće doći, pobogu, zašto bi prvo došao kod mene, pa tek onda u svoj stan?
Ispružila sam se koliko god sam dugačka i široka na kožnatom ležaju separea i skinula naočale. Pokrila sam se svojim crnim kaputom i čekala kada će me lupiti dugo očekivani san. Čak sam i otvorila TikTok ne bi li mi se oči umorile, no uzalud. Sve moje misli i brige su bile usmjerene na prokletog Becka. Prošlo je dvadesetak minuta i umor je napokon uzeo svog maha.
Sanjala sam nebuloze koje ni u kojem pogledu nemaju veze sa mojim životom. Sve se izdogađalo izvan konteksta, makar sumnjam da bi isti imalo pomogao. Bila sam u ponovno u Osijeku, svom rodnom gradu. Po dijelu grada mogu zaključiti da sam se nalazila pred Amsterdamom, omiljenim mi pubom kojeg sam stalno posjećivala. Preda mnom se nalazila golema žena crne kose i nespretno svezane punđe. Sve na njoj je bilo crno osim bijelog tjemena i bijelog trokuta koji joj se isticao na majici. Vikala je na mene, no njezine riječi su zvučale kao kojekakvi nasumični zvukovi.
Pokušala sam se braniti od njezinih sumanutih pokreta, no tijelo mi je bilo zamrznuto, a ja sam uz to bila i nijema. Stajala sam kao komad drveta i samo trpila "uvrede". Odjednom, počela me je udarati po rebrima, vući me za kosu i uši ... Toliko me je jako šutnula da sam pala na hladan beton. nastavila me je šutati, no u jednom je trenutku prestala. Svakako je najčudnije bilo to što je skinula svoje široke traperice i bacila ih na mene kao zavjesu. Nakon toga je samo otišla.
(...)
Mrzim kad se moram trgnuti iz sna kojeg nisam dovršila. Doduše, ja se mogu vratiti spavati, no pred vratima mi je pijana princeza kojoj je hladno.
-"Pa hoćeš ti mene pustit unutra ŽENO?"
Probudilo me je mahnito kucanje na prednjim vratima. Iziritirana, ustala sam se i krenula ka vratima. Šutke sam ih otvorila i stala nepomično pred pokislom siroticom.
-"Stvarno? Nisi ni pitala tko je?"
-"A tko bi mi drugi došao?"
-"Oprosti što nisam došao ranije..."- tiho izusti i pogleda me tužnih očiju.
-"Oh, Beck..."- privukla sam ga k sebi i snažno zagrlila.
-"Pazi na rebra, srce."
-"Majmune jedan, što si radio?"
-"Malo sam... Potukao sam se, eto, znam da si mi rekla da ne radim gluposti, ali nisam mogao protiv sebe, oprosti mi..."
-"Pijan si. Moraš leći."
Nespretno se dovukao do praznog separea i izvalio na isti kao čovjek koji se nije odmorio stoljeće i pol. Rukama si je sakrio lice i počeo teško disati. Unatoč mojim molbama, nije htio skinuti jaknu, već je samo ležao i prijetio nevidljivim ljudima.
-"Sve ih treba pobit!"- vikne i lupi šakom o lakirani stol od orahovog drveta.
-"Koga?"
-"Sve njih..."
YOU ARE READING
VRAG NOSI CRNO (IN PROGRESS)
Non-Fiction"Ona voli alkohol, pogotovo onaj koji reže u dušu, no slaba je i na crno vino. Ona voli nositi crno, ne zato što tuguje, već zato što se tako osjeća najbolje. Možda i tuguje, tko zna, no onda to savršeno prikriva. Ona voli šminkanje, makar joj to ne...
