"Kartu smo već kupili. Samo je pitanje vremena kad će se gospođica Lucija smisliti i početi da pakuje stvari!", komentirao je iz kuta sobe moj cijenjeni brat.
"Neću da idem s tobom u Katar!", nepomično sam odgovorila na komentar.
"Ali zašto?",pitao je kratko.
"Zato!", prekrižim ruke ne gledajući ka njemu. Nema sanse da ga pogledam.
"To nije odgovor na postavljeno pitanje, Luce. Do jučer ste ti i Katarina umirale i jedva čekale da se desi to Svjetsko Prvenstvo, a sad.. uh!", puhnuo je sjedajuci na fotelju u kutu sobe.
Borna, moj četiri godine stariji brat, nogometaš. Pozicija u nogometu - lijevi bek. Mrzim ga. Doslovno je najdosadnije biće u povijesti, ikad rođeno. Možda je darežljiv, možda je istina da je uvijek tu da me oraspoloži, ali je jako naporan, što se primijeti.
Kada ga je izbornik Zlatko Dalić pozvao u reprezentaciju prije par tjedana, kako bi i on potencijalno igrao u prvih 11 na Svjetskom, bili smo svi kompletno šokirani i sretni. Ne da nismo očekivali, ipak moj braco igra za poznati bundesligaški klub VfB Štutgart.
Dok je igrao za Dinamo, menadžeri, trener i ostali članovi PR tog kluba su vidjeli to "nešto" u njemu i poželjeli da ga imaju za člana kluba.
Bilo je teško odvojiti se od osobe poput njega. Prvi put smo se na tako dug vremenski period razdvojili. Iako smo se skoro svaku noć čuli preko video poziva, ili neposredno prije ili nakon tekme, nije to bilo to. Sve dok ja nisam završila školu. Tad je sve postalo lakše. Preselila sam se u Njemačku, jer me je i on sam zvao da dođem.
U početku sam cijele dane provodila s njegovom dosadnom susjedom Katarinom, koja je također sa Balkana, točnije Srbije. Poslije nekog vremena smo se dosta zblizile i postale najbolje frendice, do trenutka kad su počele da sijevaju vatrice između mog brata i nje. Doduše, to nije potrajalo. Zašto, to niko ne zna.
"Katarina i ja vise nismo prijateljice!", rekoh mu te se on iznenadi.
"Što? Zašto?", zbunio se u momentu.
"Fakat me izluđuješ! Neću se vraćati s tobom natrag za Njemačku, niti imam želju!", rekoh mu pomalo drsko.
"Je li to zato što nismo uspjeli nas dvoje, ili?", upitao me je bez imalo srama.
"Šta me briga za vas!", okrenula sam glavu od njega. Prenaporan je. Pokušao je još nešto da kaže, ali sam ga prekinula:
"Ne pokušavaj da me pitaš više išta!", slegnuo je ramenima i ustao s fotelje. Zaputio se ka vratima gdje je zastao.
"Razmisli o Katru! Značilo bi mi da makar neko iz familije krene sa mnom!", doslovno rastuženo je izašao iz sobe, zatvorivši vrata.
...
Ušla sam u Borninu sobu. Posto su vrata bila malkice otvorena, bila sam skroz nečujna. Čim sam ušla, vidjela sam ga kako leži potrbuške, skroz okrenut od vrata. Primjetno je bilo da je čitao neke poruke na instagramu. Lažno sam se nakašljala kako bi me skužio da sam ušla. Nakon što se okrenuo, zaključao je ekran mobitela i odložio ga na krevet, pored sebe.
"S kim pišeš?", upitala sam ga.
"To je grupa s Vatrenim, dogovaramo se oko polaska iduće nedelje.", odgovorio je.
"Ma da...", podignem obrvu sumnjičavo.
"Ozbiljno!", rekao je otključavajući ekran i pokazujući chat.
Zaista, chat je bio sa ekipom reprezentacije. Posljednju poruku je napisao Dejan, Dejan Lovren. U momentu kad sam pogledala sta tačno piše, došla je trenutna slika od nekog Andreja. Otvorila sam trenutnu. Na slici je bio valjda taj dečko sa srebrnom medaljom iz Rusije, 2018. godine. Natpis je stajao: "idemo po zlato 🥇!"
"Tko je ovaj dečko?", upitala sam Bornu pokazujući mu fotografiju.
"Kramarić, Andrej! Ne znaš ga?", upitao me je.
"Naravno da ne. Nikad me nisi upoznao s njim!", kažem ostavljajući njegov mobitel na krevet.
"Zašto je sad važno upoznati Andreja?", pogledao me je sumnjičavo.
"Idem u Katar!", rekoh odlučno.
•nova priča•
(Znam da onu prošlu nisam završila i da sam odjednom stala🥲)
Vote and comment??
YOU ARE READING
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fanfiction"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
