•PAR MINUTA ZA NAS•

9. dio

"Lucija! Lucijaaa!", budim se uz dozivanje nekoga. Jedva otvaram teške kapke te ispred sebe ugledam Lorenu.

"Aam.. još pet minuta, molim te!", želim da spavam.

"Nema ni sekunda! Prošlo je jedan sat popodne! Ustaj, djevojko!", povukla me je te se podignem u sjedeći položaj.

"Jesi ti dobro?", nastavila je da priča.

"Mislim da nisam, osjećam povišenu tjelesnu temperaturu i jako, jaaakoo mi se spava!", kažem vraćajući se na jastuk.

"Pa ti goriš, curo!", dotakne mi čelo i obraze.

"Da zovem Bornu?", pitala me je te odmahnem glavom. Ne treba mi niko, čak ni on. Doduše, on najmanje mi treba.

"Ali goriš! Ajmo da se ustaneš i malo otuširaš hladnom vodom! Moraš da jedeš nešto, trebaš nam! Andrej je pitao za tebe već dvaput!", uvijek zna kako da me izvuče iz kreveta.

"Dobro, mama!", nekako se izvučem iz pokrivača i odvojim od kreveta.

"Odi da se istuširaš, ja cu da odem po neku hranu... i Andreja!", provocira sad.

"Nemoj, Lorenaaa!", zamalo da se srušim na pod zbog slabosti, a ona zajebava.

Smijuljeći se, izašla je iz sobe, a ja u kupaonu. Pustila sam hladnu vodu, sa gramom tople vode da sapere svu dobrotu sa mene. Tek što sam izašla iz tuš, obukla sam na sebe samo neki prekratak šorts, jer mi je prvi ušao u ruke, a gore dres sa brojem 19. Nakon toga sam samo zalegla na krevet i sklopila oči. No, ne na dugo jer je neko pokucao na vratima.

"Uđi!", viknem te se vrata otvore. Tren nakon toga u sobu uđe Andrej. Ustala sam u sjedeći položaj.

"Znala sam da si ti!", kažem mu kratko.

"Jesi ti okej?", prišao mi je i sjeo pored mene. Klimnem glavom potvrdno.

"Ne, nisi! Poslala me je Lorena k tebi.", iskren je vidim.

"Nisi trebao doći, odmori se.. jučer je bila velika utakmica, a uskoro još bitnija!", odbijam da je trenutno sa mnom jer se užasno osjećam, a kladim se da tako i izgledam.

"Nema šanse da odem odavdje! Želim da budem i biti ću uz tebe dok temperatura ne spadne! Legni, Lucija!", kaže te se podvučem ispod pokrivača. Nastavila sam da ga posmatram s velikom dozom blama. Boze, prvi dejt sam zamišljala na nekoj plaži, ako već mora biti u Katru, a ne u krevetu sa temperaturom 41.

"Grozna sam osoba, znam. Tako i izgledam!", kažem mu na rubu da ustanem I skočim kroz prozor.

"Nisi, ne lupaj! Najljepša si i najdivnija koju poznajem! Sreća da si sestra mog dobrog frenda. Samo ne znam što je čekao pa nas upoznao tek nakon milijun godina!", uspio je da mi izmami osmijeh na lice. Potapšem rukom mjesto pored sebe te mu tako dam znak da sjedne tu. To isto i učini. Ustanem u sjedeći položaj te mu priđem i spustim glavu na njegovo rame. Tako me opusta njegova prisutnost. Kao nikad ničija.

"Hvala ti jer si tu!", prošapućem na rubu da zaspim.

"Hvala tebi!", reče te pređe rukom preko mojih leđa.

...

Nakon još barem tri sata spavanja, probudila sam se i opet presvukla jer sam se 20 puta preznojila, a potom sišla u hotelski lobi da jedem. Tu su hvala bogu bile sestre Gvardiol, kao i on sam. Nedaleko od njih su bili Kovačić, Lovren, Modric i moj brat. Prišla sam za stol gdje je bila familija Gvardiol. Josko je tad ustao i otišao od nas.

"Što je s njime?", upitam prateći ga očima kako odlazi.

"Nemam pojma!", slegne Franka ramenima a Lorena se složi s tim. Okrenem se oko sebe da vidim gdje će gospodin Gvardiol da se skloni, no ode kod konobara te uzme koktel i stane u kut sasvim sam.