Svi smo bili svjesni da ako Japanci čudom dobiju Španjolce, oni idu na nas, a kao što rekoh, svi su očekivali Japance.
"Očekujemo Španjolsku, šta ne?", upita Perišić te ga Kramarić gađa jastukom koji mu je pao pod ruku.
"Šteta da je ušla, misliš da će uspjeti da okrenu igru?", upitao je Modrić.
"Dobro su se do sad držali. Nervira me njihov golman! Doduše, ako prođu ove Španjolce imamo jedan plus više jer im je golman smotan!", reče Kovačić.
"Zašto svi jurite Japance? Vidiš da su zajebani!", ukljuci se ponovno Perišić u razgovor.
"Ne seri, molim te!", zamolio ga je Kovačić.
"Što je tebi, seko Sosa?", upitao me je Andrej kad je shvatio da sam sve vrijeme odsutna, a tijelom tu.
"Nista, nista!", potrudim se da ne gledam ka njemu.
"Gdje je pobjegao tvoj brat? Nema ga već više od pol sata!", nastavio je Andrej razgovor sa mnom. Budem primorana da ga pogledam. Mrzim jer svaki put uspije da me namami da ga pogledam i nestanem negdje na dnu tog pogleda.
Zaista, od kad je Borna vidio to "nešto" na Kramarićevom mobitelu, samo je odložio mobitel na stočić i izašao iz hotela. Nemam pojma di je otišao. Također, nema ni Gvardiola cijelo vrijeme, taman od kad mi je dao moj mobitel. Nadam se da se nisu potukli negdje usput. Ma da sumnjam. Poznajem ih više nego bilo tko.
"PUCAJ!", vrisnuo je neko te mi skrenuo misli.
Pogledala sam ka ekranu TV-a te vidjela da su Japanci bili pred Španjolskim šesnaestercem.
"GOOL! GOOOOL!", vrisnuo je Majer te ustao na noge nakon izjednačenja. Kao da Hrvatska igra a ne Japan. Na ekranu su slavili igrači Japana, a ja sam imala osjećaj kao da smo u nekoj birtiji, da pratimo tekmu otud, a ne iz hotelske sobe.
"WOOOU", čuo se vrisak od strane hvala bogu koga nego Majera koji navija za Japan više od svih.
Vratim pogled ka TV-u te vidim da sudac upravo kontaktira VAR sobu. Ako im priznaju gol, velike su šanse da igraju protiv Japana.
"HVALA BOGU!", ustao je i Andrej kad su ipak priznali Japanu gol.
"Što, ti nisi sretna?", pogledao me je Andrej.
"Sve jedno je jer svakako dobijate zlato! Drago mi je jer ovaj put dobijate protivnike koje oćete. Ja idem da vidim di mi je brat!", kažem te odem iz sobe dok me ekipa gleda iznenađeno i djelimično zbunjeno.
Borna me fakat nervira. Odjednom je nestao i samo otišao ničim izazvan. Idem prvo da vidim u njegovoj sobi sta se zbiva.
Prije nego sam ušla pokucala sam na vrata, iako sam imala osjećaj da nije tu, jer je njegov cimer Ivan Perišić kod Kramarica u sobi, gledaju tekmu. Ipak, čim sam otvorila vrata, vidjela sam svog brata i Joška kako leže i takođe gledaju tekmu.
"Di si Luce?", pogledao me je Borna.
"Ti si tu i gledaš istu utakmicu kao mi u Andrejevoj sobi koja je dvije odavdje!", podignem obrvu u znak pitanja.
"Ti si s njim u sobi bila sve vrijeme?", opet me je gledao s milion pitanja u zraku.
"Daa..? I..?", vratim pitanje nazad k njemu.
"Ovaj... nista.. je l ekipa tamo, još s njim?", nastavio je da propituje.
"Borna, želim da kažeš što se desava? Što me propituješ sve to!", želim da budemo direktni a ne da se okoliša.
"Nista se ne desava!", džabe, s njim ne vrijedi.
"Ekipa je tamo, iako ne svi. Očekujemo te kao ozebli sunce, a ti gledaš ovdje tekmu..!", direktno kažem te on uzdahne.
"Nisam sam, Jole je sa mnom!", provocira me. Vidio je da nismo nas dvoje okej. Pogledam ka Josku koji nas je gledao nijemo te ga zamolim da izađe.
"Ne, Gvardiole! Odeš li, naljutiti cu se!", reče mu Borna.
"Ali ja..", napokon Josko da progovori.
"Okej, ostani tu. Svakako se trudim da te ne gledam! Sad kaži, Borna! Što si vid'o na mobitelu Andreja pa si onak izaš'o?", direktna sam kao I uvijek.
"Ništa bitno!", laze, providan je.
"BORNA, KAŽI MI!", sad već ludim. Nervira me.
"LUCIJA, ON JE...", krene da mi kaze, ali zastane.
"Što je on? Serijski ubojica kom je nogomet samo paravan za sva zlodjela?", bijesno upitam.
"Ne ovo ne bih ja trebao da kažem jer je ovo njegova stvar. Slučajno sam saznao, molim te prekini! Nista nije loše, naš Andrej je najbolja osoba koja postoji!", rekao je te ustao s kreveta, a tren nakon toga izašao iz sobe hotela. Što se dešava jebeno? Šta krije taj dečko? Saznati ću kad tad!
...
Danas je nedjelja, a ponedjeljak, to jest sutra je dan kad se igra osmina finala Hrvatska vs Japan. Svi su jako uzbuđeni i sinoć su obavljene pripreme. Danas je dan za odmor i psihičku pripremu za sutrašnji dan.
"Ej, Luce! Sama si?", u sobu mi je ušla Franka.
"Jesam!", klimnem glavom.
"Što ti je? U zadnjih par dana si stalno sama i ni sa kim nećeš da se družiš!?", rekla je.
"Želim samoću i želim doma!", kažem joj.
"Opet ona! Lucija!", vikne na mene.
"Ne fakat, želim da sam doma i da se ne stresiram ovoliko. Ovih dana nisam se susretala s fanovima, novinarima... ali neću reći dvaput!", ukratko kažem.
"Pa u čemu je problem?", upita me. Ustanem u sjedeći položaj i pogledam ju u oči.
"Neću ići na tekmu protiv Japana!", iskrena sam.
"Zašto? Luce?", nastavila je s pitanjima.
"Moram ostat u hotelu. Neću na stadion, nema sile!", iskrena sam.
Što vi mislite zašto Lucija neće da ide na stadion i što je to Borna vidio na mobitelu Andreja?
Saznajte u narednom nastavku, do tad se čitamo...
Vote and comment?
KAMU SEDANG MEMBACA
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fiksi Penggemar"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
