"Izađi, nisam raspolozen!", začula sam glas Andreja po ulasku u njegovu sobu.
"Tužan si mi...🥺", kažem te se okrene ka meni I uzdahne.
"Ti si.. dođi...", raširenih ruku me je dočekao u zagrljaj što sam rado prihvatila.
"Neću da vidim suze na tvom licu. Ajde da se prošetamo plažom!", predložim mu. Odbio je odmahnuvši glavom.
"Sad mi samo treba ćebe da se pokrijem po glavi i plačem!", rekao je pustajuci me iz zagrljaja.
"Ono što meni treba si ti nasmijan..🥺", kažem te se i meni ispune oči suzama.
"Ej, eej, nemoj da plačeš...", prošaputao je brišući palčevima moje suze s obraza.
"Upašće Joško u sobu i vidjet će kako mu prijatelj iz reprezentacije i prijateljica plaču skupa!", nasmijao se na par trenutaka.
"Oćeš li biti dobro?", upitam kad vidim da osmijeh nije došao do očiju. Slegnuo je ramenima.
"Ne zna nitko koliko sam ja lično želio tu medalju oko vrata, taj trofej u rukama. Želio sam da popravimo grešku iz Rusije, al izgleda da nitko nije na našoj strani.", ispričao je rastuženo. Što je najgore od svega, imam brata u istoj ekipi koja je prije par sati izgubila tekmu, pa sam jako svjesna toga. Drugačiji je doživljaj pratiti sve uživo, u odnosu na TV.
"Hej...", prošapućem gledajući ga u oči.
"Meni ta medalja ništa ne znači. Znam da su vama sportašima jako bitne jer tako dokazujete svoje sposobnosti i mentalne i fizičke, ali.. pa jebote, zar je važno da l je brončana, srebrna ili zlatna, kad na kraju krajeva se sjetim da sam ovdje doživjela prvi iskren poljubac s osobom koju nisam ni poznavala do prije manje od mjesec dana!", završim misao sa suzama koje su lile niz obraze.
"Voljeću te čak iako postaneš najgori igrač ikada!", dodala sam.
"Zar to može da se desi!", podigao je obrvu kao znak pitanja. Nasmijem se brišući suze s obraza.
"Što ne volim kad ne kapiraš sarkazam!", kažem te se tad začuje otvaranje vrata sobe. Ušao je Joško s ruksakom na leđima. Kratko nas je pogledao i stao kod ulaznih vrata.
"Bok, smetam li?", upitao je.
"Hej, ne! Uđi...", rekao je Andrej. Ovaj je ušao i odmah otvorio orman kako bi ostavio stvari.
"Idem ja da se okupam!", reče Joško.
"A tebi Lucija hvala sta si nosila dres koji sam ti dao!", dodao je ulazeći u kupaonu. Baš zna kad će da podbada - onda kad nije ni vrijeme niti mjesto za to.
"Naljutio se!", imala sam osjećaj da će mu baš taj dres donijeti makar malo sreće.
"Glup je i ljubomoran!", pokušao je da se našali Andrej, ali bez uspjeha. Odmahnula sam glavom i rukama zaustavila nadolazeće suze. Neću plakati. Neću se ni tuditi oko nečega što se polako gubi, a gospodin Gvardiol neće guzicom da modne, već samo kuka i nabija meni sve na nos.
"Da se mi ipak prošećemo pored vode?", upitam ga skrećući sa teme. Odmahne glavom opet.
"Moram da se pakujem." reče kratko.
"Ne zaboravi - za dva dana mi moraš uzeti tu medalju!", kažem napokon s iskrenim osmijehom na licu.
"Reče ti da nisu bitne, tebi.", rekao je uzvraćajući osmijeh.
"Ali jesu tebi.. i mome bratu.. za ostale idiote, koji se ne trude ni za prijatelje, me je briga!", kažem aludirajući na Joška.
Ostatak dana smo svi proveli po svojim sobama. Svako udubljen u svoje misli. Nadam se da će Andrej uspjeti da se izvuče iz stanja u kojemu se nalazi, jer me boli gledati ga kako je tužan. Za brata da ne govorim. Paralelno se nadam i vjerujem da će da ih razbistri medalja i osvojeno treće mjesto, čija borba ide za dva dana. Idemo i s ovog Svjetskog s medaljom oko vrata, osjećam to.
ŞİMDİ OKUDUĞUN
•PAR MINUTA ZA NAS•
Hayran Kurgu"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
